Recenzija: Prijateljska vatra sjećanja – Nerazdvojni

Drugom knjigom diptiha Prijateljska vatra sjećanja – Nerazdvojni Alessandro Piperno zakucava talijansku književnu nagradu Premio Strega 2012., a nakon čitanja ovog romana, posve je jasno zašto.

Otprilike istog volumena kao Progon, koji se fokusira na Lea Pontecorva, nepravedno optuženog za seksualnu vezu s maloljetnom djevojkom svog mlađeg sina, Nerazdvojni nastavlja sa sljedećom generacijom Pontecorvovih – Filippom i Samuelom, Leovim sinovima. Iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojima obitelj Pontecorvo nesnalažljivo preživljava javni, medijski, sudski i obiteljski progon Lea, koji završava njegovom smrću, u Nerazdvojnima se nalazimo dvadesetak godina kasnije, s braćom Pontecorvo u tridesetima, i Leovom obudovjelom Rachel, koja preuzima brigu za obitelj.

“Kako raspizditi ekstremiste crtajući.”

Prvi dio knjige bavi se Filippom, starijim bratom, kroz pogled na njegov odnos sa suprugom Annom, neurotičnom glumicom, dobro potkovanog oca, i njihovim brakom koji je zapravo nastupio kao Filippova rezignacija nakon smrti prve žene koju je volio, nakon povratka u Rim i vremena provedenog u vojsci s Liječnicima bez granica. Neshvaćanje, nevjera, zamjerke, pa čak i međusobna netrpeljivost supružnika jedino su od čega se sastoji njihov brak, a epizode o njihovom upoznavanju i zaljubljivanju ostaju jedino dobro njihova odnosa. Usprkos ciničnoj rezigniranosti Filippa, na nagovor supruge i njenog agenta, njegov strip pretvaraju u uspješan animirani film, temeljen na njegovom boravku u vojsci. Slijede novi neurotični ispadi Anne, Filippove nevjere i šepirenje u svjetlu novostečene slave, ali i prijetnje životom islamskih ekstremista koji, naravno, nađu neupitnog povoda u Filippovom animiranom filmu.

Drugi dio baca svjetlo na Samuela koji je prvom šansom odmaglio iz Rima i zaposlio se u Citibanku u New Yorku, da bi se nakon zahuktavanja financijske krize vratio u Rim kao trgovac tkaninama, u već dobro oformljeno poduzeće koje se nada kasnije naslijediti kao odgovoran zaposlenik blizak šefu. No Samuel strepi, jer napravio je suprotno šefovu savjetu, uložio novac u sumnjivi dogovor sa sumnjivim ljudima, od kojeg na kraju ne vidi ni lipe, već završava u dugovima. Kroz knjigu pratimo razvitak te situacije, paralelno sa Samuelovim ljubavnim životom, dugogodišnjom disfunkcionalnom vezom sa zaručnicom Silviom i odnos s ljubavnicom koju je zavolio. Majka braće Pontecorvo uvijek je tu negdje, u pozadini, čvrsta figura na koju se obojica oslanjaju, ali i kojoj obojica, svjesno ili ne, zamjeraju.

“Dosta je te omerte, dosta… Ubili smo ga, mama.”

Kako je Leova smrt kad su bili tinejdžeri, i majčino aseptično rješavanje te “situacije” ostavilo dubok trag na karakteru obojice, komplekse, ljagu i nepovratno mijenjanje njihova odnosa, ne čudi što autor upravo njihovim djetinjstvom motivira većinu njihova ponašanja kao odraslih. Često poseže za prošlim epizodama, kao što je to činio i u Progonu, što pruža neprekidnu koheziju cijeloj priči – pričama kojih je zapravo puno.

Kraj knjige, koji bi se isto dao podijeliti u par dijelova, poveže dvije donekle razdvojene linije Filippa i Samuela, ali donosi i neumitni krah njihovih dotadašnjih afera i ambicija – Samuel shvaća da mora otkazati vjenčanje, a Filippo je zbog prijetnje smrću primoran odreći se slave i prijeći u program zaštite. Kulminacija njihovih razmišljanja, disfunkcionalnih osobnosti i tendencija, koje su često i mazohističke i besprijekorno autodestruktivne (paralela i motivacija likom Lea u Progonu), dešava se upravo na mjestu gdje je Leo izdahnuo – mjestu na kojem je njihova “patnja počela” u luku se vraćamo na kraju Nerazdvojnih. Tu Samuel napada majku, prekida tiraniju šutnje o Leu, optužujući ih sve za njegovu smrt, te se skoro nepopravljivo posvađa s bratom.

“Jasno mi je da radiš sve ne bi li mu nalikovao… Kad ti ne bi bio pošten čovjek kao on, tvoj martirij ne bi bio dostojan njegovog.”

Tek se tu posve otvoreno prozivaju sve mane i ponašanja koja su Pontecorvovi upriličili, i ono što je ostalo visjeti u zraku nakon Progona, i ono što subjektivni sveznajući pripovjedač svojim cinizmom još nije stigao dotaći. Tu, na kraju, otkriva se i da je pripovjedač zapravo sam Samuel, što pri samom kraju diptiha baca posve novu sjenku na cijeli tekst.

Još uvijek aktualnu tematiku o kojoj progovara u Progonu, Piperno ovdje nadograđuje kritkom još “aktualnijih” problema medijske eksponiranosti, “moći Interneta” koju praktički demonizira kroz priču o Filippu, i financijsku (i ostale prateće) nestabilnosti današnjeg svijeta i pojedinaca zapletenih u tu (drugu) mrežu. Zapanjujuća je posvećenost autora plastičnosti njegovih likova, sadržajnosti i težini razgovora i temeljnoj istraženosti svjetova u koju ih smješta. Pomisao na pisanje ove dvije knjige kroz kritički fokus lišen cenzure izaziva vrtoglavicu – toliko je aspekata društva iscijeđeno i nerazrijeđeno nabito u ove sveske, da se pitam o stanju uma koje je autor morao zaposjesti da bi tako nešto ispisao.

“I evo vama Nerazdvojnih!”

Vrhunski prijevod Ite Kovač, suluda pop naslovnica Naklade OceanMore i britak pitak sadržaj nisu za propustiti. Stavite Prijateljsku vatru sjećanja na vrh svoje liste za čitanje, ne znam s čime biste mogli ostati razočarani. Ove knjige su tužno mučne i smiješne, neumoljivo iskrene i predivno sastavljene.