Recenzija: Prijateljska vatra sjećanja – Progon
Alessandro Piperno talijanski je autor čiji se ugled oformio već izlaskom njegova prvog romana S najgorim namjerama, 2005. Diplomirao je francusku književnost, sveučilišni je profesor, a provokativnom tematikom nameće se na talijansku književnu scenu. U romanu S najgorim namjerama fokus je na obitelji rimskih Židova, a taj motiv provlači se i u Progonu, izašlom 2010. Progon je prvi dio diptiha Prijateljska vatra sjećanja, kojeg nam je na hrvatski prevela Ita Kovač u Nakladi OceanMore.
Četiristotinjak stranica Progona na prvi pogled izgleda bezopasno, čak neozbiljno, omotano u mekani uvez s fotografijom djevojčice s knjigom, teksta tu i tamo prošaranog ilustracijama. Na samom početku nalazimo se za večerom obitelji cijenjenog rimskog dječjeg onkologa, koja je već u prvih par redova suočena s optužbom na televizijskom dnevniku. Optužbom da je baš taj vrsni onkolog, Leo Pontecorvo, obiteljski čovjek s dvojicom mladih sinova, “razmjenjivao perverzna pisma s curom svog trinaestogodišnjeg drugorođenca“. Ovdje počinje najavljeni progon Lea Pontecorva, prvo medijski, onda sudski, progon iz društva i obitelji, doslovno otuđenje iz vlastite kuće i života lika proganjanog strahom i sjećanjima na bolja vremena.
Pripovjedač nastavlja ciničnim, ironičnim tonom graditi događaje koji uslijede, no sa zavidnom količinom detalja. U tok, kojim rekonstruira događaje koji su doveli do optužbe, ubacuje epizode iz Leova prijašnjeg sretnog obiteljskog i mladenačkog života; njegovo povlašteno djetinjstvo kao sina poznatog liječnika, glatko proteklo školovanje na vrsnim institucijama i uspjehe kao liječnika i sveučilišnog profesora. Vrlo brzo čitatelju postane jasno da Pontecorvo nije takav pokvarenjak kakvim ga mediji prikazuju, no suosjećanje čitatelja ostaje upitno dok pripovjedač ne škrtari prikazati mane našeg protagonista; njegovu slijepu naivnost, genijalnost koja mu ne dopušta nositi se s nekim socijalnim i životnim situacijama, neodgovornost i nedostatak interesa za neke svakodnevne izazove prosječnog čovjeka te povlašteni položaj koji mu je dopuštao da mirno plovi sve do te centralne medijske optužbe.
RAZRAĐENA KARAKTERIZACIJA
Karakterizacija supružnika Pontecorvo ne zaustavlja se ovdje, već ih autor ima razrađene kroz obiteljsku povijest, bračne razmirice i simboličke epitete. Od modela stereotipa Židova u Rimu, političkih neslaganja po pitanjima Bettina Craxija i antisemitizma, do dužnosti koje imaju u funkcijama supruga, roditelja i prijatelja. Jedino što me zasmetalo je autorovo usputno objašnjenje Leove socijalne neprilagođenosti tobožnjom genijalnošću. Nedostaje ilustracije te genijalnosti, osim ako je dovoljno opisati uspješnog čovjeka i nazvati to genijem, a i neprilagođenost je opisana upravo u onim trenucima gdje je tako nešto potrebno za objašnjenje fabule. Genijalni Leo ne zna kako se ponijeti kada dobije pismo dvanaestogodišnjakinje, zna jedino da zarađuje puno, ali ne zna to usporediti s cijenom svog odvjetnika, Leo se oslanja na majčinske figure u svom životu izbjegavajući odgovornost za bilo kakva praktična pitanja, pa tako i zapošljavanje odvjetnika i odlazak na suđenje, jednom kad do njega dođe. Sve to djeluje više kao razmaženost, nedostatak odgovornosti i suočavanja nego urođena genijalnost.
S druge strane, svo to izbjegavanje, otuđenje i nepoduzetnost savršeni su prikaz straha. Piperno definitivno uspijeva ovom svesku dostaviti svu moć straha, paralizu, tjeskobu, mučninu, paranoju, zatvaranje u sebe, očaj i bezizlaznost, što je možda najveća vrijednost ove knjige, uz grotesku koju nam pruža ružna optužba naivnog (nevinog?) čovjeka i fascinantnu dubinu karakterizacije.
Nastavak diptiha dolazi pod naslovom Nerazdvojni, a nakon ugodnog iznenađenja prvim sveskom, s visokim očekivanjima nastavljam čitati dalje. Shvatite ovo kao preporuku prvog sveska Prijateljske vatre sjećanja. Iako nešto veći, lakoćom čitanja i duhovitim, ali ne i karikaturnim, stilom pripovijedanja, Progon na idealan način prezentira svoju mučnu temu ne ostavljajući mjesta pitanju i dosadi.
