Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Knjige

Recenzija – „Prinčevski otoci“: Otočna knjiga

20.02.2016. Stjepan BajićFoto: MeandarMedia

Prinčevski otoci“ (Meandar, 2015, preveo Nikola Krnjaić) prva je na hrvatski prevedena knjiga njemačkog pisca, pjesnika i diplomata Joachima Sartoriusa. Iako se može čitati kao roman, radi se nonfikcionalnoj prozi. U deset poglavlja ove kratke knjige prate se autorova zapažanja, dogodovštine i putešestvije po Prinčevskim otocima, arhipelagu od devet otoka u Mramornom moru nadomak Istanbula, nazvanima još i istanbulskim predgrađem.

Ipak, ne radi se o klasičnom putopisu, ako se uopće i može prozvati tim imenom. Sartorius po vlastitom nahođenju odabire što će i kako reći. Tako da bih prije ovu knjigu nazvao poemom ili velikom pjesmom u prozi. Usprkos tome što je očito da Sartorius vrhunski vlada prozom, već na prvoj stranici osjeti se da čitamo pjesnika, i to zrelog pjesnika koji se ne trudi biti nešto drugo od onog što jest: pjesnik. On ne trči pred rudo, za dramatičnim uzbuđenjima i najznačajnijim toponimima, što bi ih neki prozaist prvom prilikom prikazao. Sartorius će čitatelje omađijati zakulisnim putem. Putem kroz Prinčevske otoke koji samo pjesnik može proći, proživjeti ga i dočarati.

Vrlo je simpatična ova knjiga. Nepretenciozna, pisana jednostavno, ali iscelizirana do krajnje granice, ona odaje ljepotu jezika, opisanih otoka i napose autorovih misli. Lirski subjekt (Sartorius) svojim smirenim stavom i gardom pa čak pomalo i naivnošću i izgubljenošću, kao da omaškom pripovijeda (pjeva), uvlači čitatelja i ne dopušta mu da ispusti knjigu iz ruke do njezine stražnje korice. Inače se grozim ovakvih rečenica, jer nitko, ama baš nitko nema koncentracije za takvo što. Svi moraju napraviti barem malu pauzu prilikom čitanja. Kako je Flaubert odlično uočio, svaka knjiga je preduga. Samo što nije imao sreće pročitati “Prinčevske otoke”.

Prinčevske otoke, koji su uz Sartoriusa glavni likovi i ljetom prepuni, autor je posjetio krajem ljeta. Među njima dominiraju četiri najveća otoka: Büyük Ada (grč. Prinkipo), Kinali Ada (Proti), Burgaz Ada (Antigona) i Heybeli Ada (Halki). Prepoznatljivi su po mnogočemu. Šume pinija rasprostiru se diljem arhipelaga i skrivaju duhove osmanskih prinčeva ovdje zatvaranih kako ne bi uzurpirali vlast, a po kojima su otoci dobili ime. Nadalje, Atatürkovom odredbom, motorna vozila nisu dopuštena (već samo fijakeri, na turskom nazvani faytonima), što ove otoke čini, pogotovo izvan sezone, pravim mjestom za ljude željne tišine, šutnje i mira, među kojima se i Sartorius u ovoj knjizi kreće. Uz Turke, kroz povijest su na njima boravili i mnogi Grci, Židovi i Armenci. Nažalost, danas više nije tako. Turci su većinu protjerali, ali zato su za njima ostali dašci te izgubljene multikulturalnosti, a koju Sartorius oštrovidno uočava i doziva. Tako se može čuti poneki endemski jezik, kušati razne specijalitete te pronaći mnoge stare grčke crkve i samostane, židovske sinagoge te divne vile iz devetnaestog stoljeća, u kojima su boravili brojni znameniti pojedinci, među kojima je najpoznatiji Lav Trocki.

Iako nema prevelikog smisla u pisanju i čitanju knjiga, izrazito su potrebne ovakve knjige. Prvo, da još jednom pokažu i dokažu, pa makar po milijunti put to bilo, da svijet izvan granica matične države itekako postoji te da je otvoren za svakog čovjeka otvorenog duha. I dubokog džepa naravno. Ali, ako se već nema para za otići na Prinčevske otoke ili njima slične, a duh je nestalan u vražju mater i željan novih iskustava i dalekih prostranstava, eto još boljeg razloga zašto uzeti ovu knjigu u ruke. Ima boljeg dakako, ali kad si primoran na svoj grad, spusti fino rolete, ne gledaj nebo kako cmolji i pravac u Sartoriusovo carstvo.

Kako je Miljenko Jergović lijepo uočio, a i jedna moja prijateljica, što po tematici, a što po načinu pisanja, knjiga „Prinčevski otoci“ vrlo je srodna i slična „Vodenom žigu“ Josifa Brodskog, jednoj od meni najdražih knjiga. Iako je Brodski još bolje i pametnije predočio svoju Veneciju, nego Sartorius svoje Prinčevske otoke, to nikako nije mana; Sartoriusova knjiga je i dalje jedna od ljepših što sam pročitao u zadnje vrijeme, a i uopće, te je još jedan u nizu dokaza da Fraktura nije usamljena u izdavanju sjajnih knjiga.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.750 out of 5)

Komentari