Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Knjige

Recenzija – “Rezalište” (I. Štiks): Drama u tijelu kratkoga romana

26.01.2018. Bonislav KamenjaševićFoto: Fraktura

Etienne Souriau posvetio je cijelu jednu knjigu dramskim situacijama. Svega tu ima. Od osnovne dramske situacije, do račvanja i grananja u dvjesto tisuća dramskih situacija. Da bude u duhu francuske filozofsko-teorijske misli, onaj jezično raspojasani i stilo-zaigrani impuls, osim uobičajenih diskurzivnih marifetluka, dao je idejni concetto horoskopskih znakova metaforički uparenih sa situacijama. Uglavnom, da se skrati, postoji dramska situacija, u njoj se nalazi konstelacija sila koje djeluju, a sile su raspoređene po likovima, karakterima, funkcijama koje se likovima nude da ih oni zauzmu. Sile se mreže kroz likove. Potrebna je napetost i točka puknuća, potrebno je najmanje dvoje da napetost zaprijeti točkom puknuća i da se stvori dramska situacija.

Igor Štiks, svestran čovjek, znanstvenik, esejist, aktivist, pjesnik, prozaist, autor Elijahove stolice, piše i dramske tekstove. Recentni dramski tekst koji je objavio jest Rezalište, u izdanju Frakture, u kolovozu 2017. Rezalište je dramski tekst koji se nesretno rodio u tijelu kratkoga romana. I zato je osrednji dramski tekst. Ali dobar preddramaturški rukopis. Ili preddramatičarski rukopis.

Osnovna mu je dramska situacija sljedeća: veliki obiteljski susret nakon 25 godina. Mjesto je radnje stan na petom katu, u nepoznatom, neidentificiranom gradu, za ovu ruku recimo da je Sarajevo. Vrijeme je radnje jedna večer i noć do svitanja, presječena ponekim odlaskom u prošlost: u Prvi svjetski rat, u Drugi svjetski rat, u jugoslavenske osamdesete, u ratne devedesete.

Slijedi popis likova.

Dramatis personae 1

Igor (49 godina), ratni novinar, reporter (ajmo reći Bosna, Alep, Kongo, Afganistan), domaći Ben Anderson, recimo nesvršeni student književnosti, nekad razmažen i razmetljiv heroinist, crna mačka, Vladimirov i Borisov brat, Davidov nećak, Klementov i Nadijin sin, bivši Helenin ljubavnik i još je voli, nosi ožiljak u glavi i srcu (zbog tragedije), treba na kraju drame postati „bratu brat, Heleni prijatelj, a nećaku stric“.

Helena (45 godina), diplomantica književnosti, magistra bibliotekarstva, bivša glavna knjižničarka na Sveučilištu Northwestern u Chicagu u Ecovoj, ili Borgesovoj, knjižnici s dobrom afričkom zbirkom, nagovorila muža Vladimira da se vrate s obitelji u zemlju iz koje su otišli, bivša Igorova ljubavnica i još ga voli, siroče čiji su roditelji nastradali u prometnoj nesreći u kojoj je i ona zaradila ožiljak, na bedru.

Vladimir (51 godina), doktor ekonomije, profesor na sveučilištu, dobio otkaz jer nije uprihodio dovoljno novca kao nekoga tipa menadžer-profesor, prihvatio prijedlog žene Helene da se vrate u zemlju iz koje su otišli, Igorov i Borisov brat, Klementov i Nadijin sin, Davidov otac, šutljiv, povučen, uvijek savjestan i ozbiljan, „kukavica“, ali spasio brata heroinista Igora, štitio ga je i pazio onakva razmažena i razmetljiva, nosi ožiljak na ramenu iz ratnih ročničkih dana, od požara.

David (17 godina), Vladimirov i Helenin sin, Igorov nećak, Klementov i Nadijin unuk, neuljuđen pubertetlija, pohoditelj privatnih i međunarodnih škola, hini da ne zna materinski jezik, otuđen, tehniciziran, prožet američkim identitetom koji se lagano ispuhuje, probušen oštrim krhotinama kao Surogatovi likovi, samozljeđuje se, reže po rukama, pije pilule i odlazi psihijatru; u duhu najgorega pseudo-realityja i domaćega trash-„mockumentaryja“ (Jerry Springer Show, Big Brother, Krv nije voda), i u skladu s postupcima realityja / TV kamere / mikrofonizacije, koje pokatkad i poneki naši kazališni redatelji i dramaturzi vole, govori u kamere: „Moj otac je kreten“.

Dramatis personae 2

Klement (80 godina), Vladimirov, Igorov i Borisov otac, Nadijin muž, Davidov djed, Helenin svekar, bivši rukovodilac, graditelj, samoupravljač, borac za bolji svijet, heroj radnih akcija, inženjer, šutljiv, nemiran, rastresen, koleričan, nosi ožiljak na glavi, od kundaka, kad su mu kolaboracionisti zbog podrijetla odveli oca Oskara u nepoznato, 1941. godine.

Nadia (74 godine), Vladimirova, Igorova i Borisova majka, Klementova žena, Davidova baka, Helenina svekrva, čuje se redovito s Vladimirom, Helenom i Davidom, sinovi „su obilježili [njezino] tijelo, kao miljokazi njezinog života, na donjem dijelu trbuha. Morali su je rezati, svaki put, da ih izvade iz nje“, Helena je četvrti ožiljak, recimo onaj na duši, da se uporabi emotivni izričaj tekstualne svijesti.

Oskar-fotografija (17 godina), Oskar-sjećanje (45 godina), Klementov otac, Vladimirov, Igorov i Borisov djed, Davidov pradjed, ruski zarobljenik, bonvivan po crti stečenih ruskih navika, izravan krivac za dječja ruska imena, reziduum potonulih carstava, Austro-Ugarskoga i Ruskoga, interesent revolucije, preživio Piljnjakovu golu godinu, buržuj i čovjek heterokulturne sredine, odveden 1941. u nepoznato, nosio je ožiljke dvaju ratova.

Boris (17 godina), Vladimirov i Igorov brat, Klementov i Nadijin sin, gimnazijalac, dijete, zanesen, prati brata Igora u snimateljskim akcijama, nosi ožiljak na prsima, na srcu, od snajperskoga metka.

Kosturi iz ormara, hodaju među svima njima, a ujedno su svi oni kosturi iz ormara.

Dramska struktura

Dramska struktura Rezališta broji 5 činova i šesti dio – epilog, šest dijelova večere: Aperitiv, Predjelo, Glavno jelo, Sir, Kolač i Digestiv. Iliti: uvod – zaplet put prema vrhuncu – vrhunac – rasplet – epilog, sve skupa zadano, dakle, u formaciji brda (uzbrdica, vrh, nizbrdica).

Aperitiv je viski i čaša gorkoga biljnog pelina loših odnosa spletenih oko obiteljske tragedije koju se može već s početka nanjušiti, a kasnije se sazna da je riječ o Borisu. Aperitiv je klimava ravnoteža. Predjelo je zaplet i dolazak razmetnoga sina Igora.

Glavno jelo je referencijalni faktor u kojemu se nalazi ponajviše pripovjednih flashbackova (1. i 2. svjetski rat, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, prizori s ljetovanja krajem osamdesetih). U Glavnom se jelu otkrivaju umnožene dramske situacije, dramski potencijali. U zadnjem ratu, ajmo reći da je riječ o Ratu u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), Vladimir je pobjegao s konvojem u kojemu je bilo samo jedno mjesto, drugi nitko nije htio ići, a Boris je pratio Igora u reporterskom zadatku i pao od snajperskog metka dok su snimali opernu pjevačicu kako na prozoru pod paljbom pjeva dionicu iz Puccinijeve Manon Lescaut: „Ah, svemu je kraj… / Sad grob prizivam, / mirno utočište.“ U međuvremenu, Igorova djevojka Helena nije ga mogla čekati i pošla je za Vladimirom u Chicago.

Sir bez rupa, kao karambol

Četvrti čin Sir najbolje je izveden. U njemu se odvija pravi karakterski duel, karambol najvećega dramskog potencijala, sukob Igora i Helene. Red sjećanja, red stvarnosti. No i on završava pomalo pretjeranim Davidovim penjanjem na vrh zgrade – klimaksom ili početkom raspleta, ovisi o tome kako se uzme.

Sir i zadnja trećina Rezališta osjetno su bolji, dinamičniji, emocionalno zgusnutiji, likovi gube papirnatost, raste dramski naboj. Ti su dijelovi i zanimljiviji, dobro napisani, na trenutke sjajno pogođeni. Psihologija, karakteri, rat, iščekivanja, vijesti, u dobroj tradiciji onoga najboljega što je ratna proza ponudila suvremenoj hrvatskoj književnosti.

U Kolaču se stvari raspliću, nećak i stric Igor odrađuju bonding na krovu i spuštaju se obitelji. Digestiv sve epiložno probavlja, malkice i u maniri sladunjavoga happy enda, premda je završna rečenica lijepa neovisno o mogućemu kontekstu: „Toplina sunca na mjestu odredišta.“

Međutim, jasno, koliko kraj može biti sretan u djelu ovakvih sudbina? U Štiksovu komadu ispisana je kratka povijest svijeta kao povijest ratova. Rečeno diskursom naslova nekoga znanstvenog rada ili disertacije – nacrt za jedan model svijeta: identitet, trauma, nasljeđe – iščupani ljudi.

Dramske didaskalije, mizanscena i simboli

Na kraju je red pozabaviti se još ponekim aspektima dramskoga: didaskalijama, mizanscenom i simbolima.

Rezalište vrvi didaskalijskim tipom teksta. Navest će se dva dulja: (Klement glasno škrguće zubima. Helena stoji pored fotelje držeći čašu vode. Nadia mrda glavom, lijevo-desno, kao u transu. Vladimir se opet pognuo i spustio glavu na prsa, kao da se nečim želi ogrnuti.) i (Podigli su čaše još jednom. Nakon gutljaja, začuli su se uzdasi olakšanja i umora. Klement se obrušio na trosjed. Ispružio se. Nadia je sjela uz njegove noge. Igor se stropoštao u jednu fotelju, a Vladimir u drugu. Helena je sjela na pod, kod Nadijinih nogu. Nadia ju je pogladila po razbarušenoj kosi. David je ostao stajati uz komodu, pored Oskarove slike. Lagano je pio svoj viski. Pogledao je tu sliku još jednom i dignuo čašu nazdravljajući vojniku o kojem je toliko čuo večeras, i na kojeg je, na zaprepaštenje je otkrio, pomalo i ličio.).

Mizanscena je živa i dinamična. Likovi napuštaju pozornicu često. Naglo i uz tresak vrata izlaze, penju se, silaze, padaju, hrvaju se fizički i psihički. Igor i Helena, Igor i David, Klement, Nadia. A na isti se način i vraćaju na scenu. Ulazi se iz mraka, uz najveću moguću napetost, npr. Igor u Predjelu.

Semiotičko je žarište ožiljak. U svakome se liku krije fizički ili mentalni ožiljak. Nastao na rezalištu. Život je rezalište. Jedna fotografija iz ovoga djela je rezalište. Slika s otoka na kojoj su i Vladimir, i Igor, i Boris, i Klement, i Nadia, i Helena. Onda bivaju izrezani: prvo Boris, pa Igor. Ali Igor čuva istu takvu fotografiju. Njezinu dvojnicu. Skupa s jerihonskom ružom. Cvijetom uskrsnuća. Osuši se, ali nikada ne umire. Po mjeri Štiksova dara za neobično, rijetko, arhaično, pomalo pomaknuto, pomalo ezoterično. Porodica je rezalište. Povijest je rezalište. „Grobnica njihove prošlosti“.

Triput nažalost

Što je nažalost? Nažalost je, prvo i prvo, što nije drama. Nažalost je, drugo i drugo, i što broji klišejizirane, ponekad pompozne rečenice, iskliznule iz naglašene emotivnosti. Emotivnost je dobra, naravno, i u svakakvim količinama, ali bi bilo bolje da tekst broji više emotivnih, a oporih rečenica. Nažalost su, treće i treće, i ovakve najotrcanije fraze bivših, svršenih i nesvršenih, studenata književnosti: „Tamo gdje je nekada bio stari bar u kojem je proveo tolike noći i nad čijim je šankom žučno raspravljao o ulozi književnosti…“, ili: „Koga briga za račune, statistike i modele kad imamo – hej, beatnike, Tarkovskog, Bukowskog i Velvet Underground!“

No Rezalište vrijedi pročitati kao dobar radni materijal za dramu ili dramsku izvedbu jednoga dana.

(Visited 165 times, 3 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 2.500 out of 5)

Komentari