Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Knjige

Recenzija – San bogova: Veliki rat iza dimnih kulisa

28.07.2015. Janja Žganecfoto: facebook.com/fraktura.hr

San bogova roman je iz 2008., za kojeg je autor, Erwin Mortier, nagrađen nagradom AKO. Mortier je rođen u Gentu, piše na nizozemskom, a do sada je objavio četiri romana, godinama objavljuje poeziju, te je bio kolumnist novina De Morgen.

U Snu bogova progovara o Velikom ratu glasom Helene, starice za koju brine Marokanka Rachida u nekom domu, nakon što je većina njene obitelji preminula. Helene iz dana u dan marljivo piše u svoje bilježnice, ne znajući tko će ih čitati, nemajući ih kome ostaviti, prisjećajući se. Prisjeća se kako je zapisala neke od prvih poetičnih/patetičnih misli još s četrnaest, kako ju je njena pragmatična majka oduvijek opominjala za sanjarenje, “Ne pričaj gluposti, dijete. Na nebu nema ničega“.

Iako roman počinje Heleninim slikama iz djetinjstva, ispremiješanim njenim razgovorima s Rachidom i njenim sadašnjim, ukrevećenim životom neprekidnog zapisivanja za kojeg se pita ima li smisla još uopće, srž čine njena sjećanja Velikog rata. Njenom životu rat je ponajviše donio promjenu od idile obiteljskog, buržoaskog života u Belgiji – ljetovanja na imanju u Francuskoj zamijenjena su bijegom, posjetima bolnicama, upoznavanjem njena budućeg muža – fotografa. Ubrzano odrastanje u atmosferi rata, koja ga je lišila konvencionalnog odgoja, Helene oslobađa, toliko da je majka i njena vlastita kći nepopravljivo optužuju za hedonizam, praktički odbacuju zbog njega. “Zvuči grozno, ali zapravo je rat najbolje što mi se dogodilo.

Rat nije prikazan u pričama s bojišnice, tu su promjene u obiteljskom životu, odlasci oca i brata i majčino polako otvrđivanje i sve grčevitija briga. Helene se prisjeća pisama s ratišta, prisjeća se vojnika i izbjeglica koji su im u prolazu dolazili prespavati u štaglju, sjeća se samog početka rata kao nečeg monumentalnog, uzbudljivog – mahanja vojnicima u prolazu i mirisa laštila za čizme. Česti su prizori njena mirnog života s majkom, izvan opasnosti, prekinuti podrhtavanjem prozora i dalekim odbljescima, stupovima dima; “Top, top iz Diksmuidea, Maman, kaže da je sve u redu“. Proust se pojavljuje i u ovom romanu, realistične scene, osjećaji i atmosfere Heleninog sjećanja tjeraju vas da se zapitate je li autor to sve sam proživio. Roman, kao da je pisan na licu mjesta, zaokuplja količinom detalja.

Neposredne posljedice Helene doživljava u izletima s njenim voljenim fotografom na napuštena bojišta. Personificirajući zemlju, ovdje Helene svojim pjesničkim glasom najviše zapada u kontemplacije o smislu rata, promjene, života i smrti i indiferentnosti neumoljivog vremena i povijesti. Također, kroz njihove susrete očituje se prijeka potreba za putenosti i ljubavi, kao otete tijeku kojeg nameće rat. Čini se da pisac nije propustio ni jedan osjećaj dovesti na frontu i objelodaniti ga, kontrastirajući sveprisutnoj smrti.

Posljedice rata u umovima preživjelih

Koliko god se pitoreskno, s drskom nostalgijom, sjećala vremena rata, Helenine rečenice uporno problematiziraju njegove posljedice u umovima preživjelih. Riječima njenog brata, “Mrtvi su mrtvi. Ovi imaju ozljede. Svoju bijedu, što je možda čudno, mogu objesiti na ruku ili nogu koja im nedostaje… Drugi, kojima takoreći ništa ne fali, to su pravi jadnici. Bombe će im zauvijek ostati u tijelu.” Tako ostaju i njoj, povremene eksplozije sjećanja i aveti izgubljenih, koje se boji prizivati maštanjem, a čije joj riječi neumoljivo naviru u misli. U liku njena brata je pak prikazana trajna ozljeda veterana, njegov šepav hod slikovito prati težnju da frivolnim nakratko poveže rane i ispuni prazninu kojom rezignirano i cinično zjapi.

Mortier ovdje uspijeva ono što njegova junakinja ne može prežaliti – parirati slikarima.

Ljubomorna (sam) na te slikare, na njihov rječnik kolorita. Ljubomorna zato što jezik ne mogu istucati u mužaru i prema želji ga učiniti tekućim ili pastoznim dodajući mu ulje, niti mogu stvoriti novu boju miješajući malo praha jedne riječi s malo praha druge… zato što bih htjela jezik koji ne nosi značenje, nego ponajviše intenzitet, značenje koje se izdiže iznad značenja, i koji ne bi trebalo toliko čitati koliko promatrati, izvježbanim okom, erudicijom mrežnice.

U Snu bogova od tristo i nešto stranica svaki odlomak napisan je gusto poput pjesme, nema hoda od jedne paljbe do druge, ni jedne prazne rečenice. Vangoghovski su prikazi svakodnevice provincije zasjenjene dimom, toliko da čitatelj ne poželi malo svratiti na praizvedbu iperita, kao da je sva težina rata obuhvaćena u odabranim slikama.

Roman je satkan od sjećanja, no mislim da svoju snagu ne crpi iz grotesknog spektakla Prvog svjetskog rata, već iz piščeve moći da toliko plastično poseže za epizodama života Helene, da golemom nejenjavajućom emocijom sakrivenom u pitak tekst prikaže život gdje je očekivana smrt. Ako nije ratni roman, i maknemo se od motiva sjećanja, ovo je roman o životu, i to onom osobe kojoj je od neprocjenjive (nenadvladive) važnosti onaj unutrašnji.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari