Recenzija – Seven That Spells: Uskrsnuće progresivnog rocka
Album „IO“ Seven That Spells izašao je početkom ljeta, no za ovakve albume nikad nije šteta recenziju napraviti nešto kasnije, čisto iz razloga jer im je potrebno da malo odleže, poput kvalitetnih alkoholnih pića. „The Death And Resurrection Of Krautrock“ albumska je trilogija koja vam vrhunski snažnim naslovom dočarava uspon i pad jednog cijelog glazbenog žanra.
„IO“ je njen drugi dio, koji je protegnuo priču iz krautrock okvira prethodnika „AUM“ i odnio je u psihodeliju – iako je riječ o bendu koji svira nešto atmosferičniji prog rock, utjecaji koji se vuku u glazbi benda su svakakvi.
Ne bih želio da dobijete dojam da je album teško slušljiv i da vam je potrebno određeno vrijeme da se „navučete“ na njega, jer ono što se događa na albumu izrazito je slušljivo, koherentno i ugodno, međutim postoji mogućnost da ćete se u nekim dužim pjesmama izgubiti u mantri repeticije, jer budući da se radi o progresivnom rocku, bend je nekad znao birati atmosferu repeticije ponad kompleksnosti rifova. Upravo je ta činjenica i olakšavajuća, jer bi vas 50 minuta neprestane „rifaže“ i divljanja na bubnjevima lako moglo stajati živaca za ostatak dana. Iz tog je razloga Seven That Spells trenutno jedan od bendova koji objedinjuju sve najbolje stilove i kombinacije proizašle iz progresivnog rocka. Glazba benda uz konstantnu repeticiju ne odiše monotonošću, već se konstantno dešava nešto novo, na istoj ili sličnoj tematskoj paleti.
Ono što je „IO“ donio u odnosu na svojeg prethodnika jesu hrpe psihodeličnih napjeva koji su navodno otpjevani na sanskritu. Oni su se pojavljivali i na pjesmi Aum s prethodnika, a generalno su prisutni od kad je bendu pristupio basist Jeremy White, no tek ovdje dobivaju potpuni smisao i jedan su od elemenata koje ćete obožavati na live izvedbama benda. Intro i outro albuma jednostavno nazvani In II i Out II melodijom će vas u mislima odvesti u istočnije krajeve, gdje duhovnost modernog čovjeka još uvijek postoji. Orijentalni i matematički točno odsvirani riffovi na gitari Nike Potočnjaka savršeno ležu preko još točnije ritam sekcije. Za atmosferu albuma i povremene synth dionice na albumu zadužen je Albin Julius, mastermind austrijskog benda Der Blutrausch. Julius je svirao na zadnje odgledanom koncertu Jastreba i Seven That Spellsa u Vintage Industrial Baru. Kako nam je bilo i kakav je osjećaj proživjeti rock utopizam možete pročitati ovdje.
Nije riječ o psihodeličnim synthovima kakve ćete sresti kod bilo kojeg psych rock benda. Psihodelija Seven That Spellsa očituje se u promjenama tempa te matematičkoj točnosti vrhunski odsviranih i repetitivnih dionica. Kompletan se zvuk dobiva iz samo 3 instrumenta koji odlično surađuju. IO, druga i možda glavna pjesma s albuma pokazat će vam genijalnost svoje jednostavnosti, gdje na mantri ritam sekcije prosperiraju Potočnjakova orijentalna gitara i odličan Whiteov napjev.
U Burning Blood, četvrtoj i drugoj najdužoj pjesmi albuma (14 minuta) , dočekat će vas grleno pjevanje, koje će vas ponovno odvesti na daleki istok, točnije u Mongoliju, pošto tehnika pjevanja dolazi od tamo. Iako, rekao sam to i u izvještaju s njihovog ovogodišnjeg nastupa u Vintageu, kompletan taj istočni ambijent i nije nam toliko strani, dobro ga „kužimo“ i neopisivo paše u dobu kada je rock postao post, pop ili stoner.
Seven That Spells će vam pružiti nebrojene ugodne trenutke dopustite li albumu da vas prožme, dopustite li si da s glazbom odlutate i vratite se pri promjeni ritma taman prije glazbene katarze. U raznim intervjuima Potočnjak je tvrdio da je rezultat svega „dobra i skupa droga“. I neka je.
Pogriješit ćete, ali stvarno ćete pogriješiti ako nastup benda ne pogledate u Tvornici Kulture 19. dana ovog mjeseca. Nedavno je objavljeno kako se bendu pridružio i bivši bubnjar benda Laddio Bolocko i jedan od osnivača Mars Volte, Blake Fleming. Seven That Spells će s njime surađivati na trećem dijelu trilogije, a vjerojatno će s bendom nastupiti već u Tvornici, budući da je najavljen nastup s dva bubnjara. Najavu koncerta možete pročitati ovdje.
Čak nisam ni spomenuo da se radi o hrvatskom bendu. Više o stavljanju benda u hrvatski kontekst možete pročitati u izvještaju sa zadnjeg koncerta, međutim uviđam kako je stavljanje benda upravo u taj kontekst krajnje krivo. Svrstati bend u košmar mediokriteta i lošeg domaćeg rocka degradirajuće je. Radi se o glazbi budućnosti, mi to još ne shvaćamo. Namaste.
