Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Knjige

Recenzija – “Shrvan”: Zašto priče nikada nisu samo priče

27.05.2014. Petra Čeč
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

“Na dan kad je 1909. godine dvanaestogodišnja Sarah Walker ubijena, oluja je prijeteći prokrčila put zapadnim ravnicama Novog Južnog Walesa i razgoropadila se u trošnome, muhama upljuvanom gradu Flintu.”

Ovom nas rečenicom australski kniževnik i novinar Chris Womersley uvodi u iznimno snažan triler “Shrvan”. Priča nas odmah uvlači in medias res, u noć legendarne velike oluje kada kraj Sarahinog polugolog tijela pronalaze njezinog brata Quinna, s krvavim nožem u ruci. Nakon tog nemilog događaja, Quinnu se gubi svaki trag. Jedino što ostaje iza njega je pripovijest o ubojstvu kojem s godinama samo raste okrutnost.

Dolaskom vijesti o Quinnovoj smrti na bojištu, legenda se ipak na neko vrijeme primiruje. Sve do trenutka kada se u Flint vraća sam Quinn, pogrešno proglašen mrtvim u ratu, no i dalje smatran duhom u svojem rodnom mjestu.
Uz novo prijateljstvo s djevojčicom Sadie Fox čija je sličnost s njegovom mrtvom sestrom sve samo ne slučajna, Quinn se pokušava suočiti s prošlošću i tajnama od kojih je (bez)uspješno bježao polovicu svojeg života.

Nacerio se. “Ne. To su samo priče, majko.”
“Priče su rijetko samo priče”, prekorila ga je.

Autor poput kralježnice čitave knjige postavlja krajolik Australije, prostor o čijem trenutnom licu, prijateljskom ili neprijateljskom, može ovisiti budućnost svih likova. Australija se, uz Quinna i Sadie, nameće kao treći glavni lik, netko tko je uvijek na samim rubovima, uvijek ovdje, ali nikada do kraja prisutan. Ona živi u sjenama i čeka u prikrajcima, čeka nastavak priče.

Quinnove retrospekcije o ratu te stradanjima i užasima koje je doživio ondje više nego živopisno ocrtavaju pred nama jasnu sliku patnje i kaosa. Te su slike na trenutke veoma mučne, emocionalno zahtjevne i okupirajuće, usporedive jedino s opisima konstantno prisutne boli zbog gubitka sestre. Sarah je točka koja predstavlja početak i kraj, sve ono najsretnije i, kasnije, najtužnije.
Stalnim promjenama tempa pripovijedanja, od sporih opisa prirode do ekspresnih raspleta u radnji, knjiga nas uvlači među svoje stranice. Gotovo cijelo vrijeme vlada mračna, izmučena atmosfera koja u nekim trenucima ostavlja na čitatelju gotovo fizički osjet – kao da se zapleo u paučinu iz koje se ne može izvući.

“Udovice, udovci. Siročad – znaš da sam ja već bila jedna od njih. Znaš li, Quinne, da čak i ne postoji riječ za roditelja koji je izgubio dijete? Čudno, zar ne? Čovjek bi pomislio, nakon svih tih stoljeća rata, bolesti i nevolja, ali ne, ovdje postoji rupa u jeziku. To je neizrecivo. Shrvan.”

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari