Recenzija: Silver Lining Playbook je jednom riječju – simpatičan
Kada je Silver Lining Playbook tek izašao, sigurno je svima prošlo kroz glavu: ”Ne još jedna tipična američka romantična komedija! ”. Međutim, film je nadmašio očekivanja i postao puno više od obične “dramedije”. Na pitanje zbog čega je ovaj film drugačiji od ostalih istoga žanra, odgovor pronalazimo prvenstveno u priči koja spaja Pata, bivšeg profesora koji tek izlazi iz umobolnice i Tiffany, bivšu nimfomanku.
Što je toliko simpatično u ovom filmu?
Kad god se netko osvrne na ovaj film gotovo uvijek upotrijebi riječ simpatično. Nije pretjerano teško zaključiti što je najsimpatičnije u ovom filmu – Bradley Cooper, koji je za ovu ulogu zaradio nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg glavnog glumca. On se potpuno uklopio u ulogu bivšeg profesora Pata koji je proveo vrijeme u umobolnici, pretukavši ženinog ljubavnika. Ono što je najzanimljivije od svega je način na koji Pat doživljava svoju ženu kada se vrati u roditeljsku kuću te kako pokušava nastaviti život ondje gdje je stao. Međutim, Pat ima zabranu pristupa svojoj ženi, a jedina osoba koja mu može pomoći da ju kontaktira je samopouzdana (bivša) nimfomanka Tiffany, koja zbog tragične smrti supruga liječi svoje frustracije na pomalo drugačiji način nego Pat. Njegovo liječenje ”stvarnim životom” te druženje s Tiffany u želji da kontaktira ženu je zaista zanimljivo, prvenstveno jer do sada nismo vidjeli da netko u restoranu naručuje pahuljice samo kako cura koja je s njim ne pomisli da su na spoju. Pat je jedna psihološki kompleksna osoba u kojoj leži tinejđerska zaljubljenost i optimizam, a Tiffany ga nadopunjava svojom snagom i pravim životnim stavom te se malo-pomalo njih dvoje udružuju u zajedničkoj misiji, što rezultira jednom zaista simpatičnom romantičnom komedijom.
Je li film precijenjen?
Bez obzira na to što je radnja prije svega originalna, glumačka postava izvanredna, a likovi u filmu razrađeni do gole kosti, ipak je previše govoriti o filmu kao najboljem 2012. godine. Pridjev “simpatično” ne može biti dovoljan da pretvorimo ovaj film u najveću uspješnicu. Iako se film bazira na zanimljivim likovima, radnja po mom mišljenju nije dovoljno razrađena. Nijedan događaj u filmu nije dovoljno dinamičan, uzbuđujući ili čak tužan, sretan ili da izaziva bilo kakve emocije. Naravno, to se ne odnosi na završnu scenu, ali i ta zadnja scena je predvidljiva. Zar se itko mogao iznenaditi onome što je proizašlo iz Patovih pisama? Je li se itko iznenadio kada je Pat krenuo za Tiffany i rekao joj da je voli? Mislim da ne. Film je duhovit, zanimljiv i realan, ali ipak ne onoliko dobar koliko ga pumpaju mediji i vjerojatno mlađa publika.
Van radnje i montaže, po mom mišljenju je ovo najbolja uloga Bradleya Coopera u koju se u potpunosti uklopio i u kojoj ne mogu zamisliti nikoga drugoga nego njega. Izašao je iz okvira Mamurluka i pretvorio se u dražesnog, pomalo neurotičnog profesora i to na najbolji mogući način. On je definitivno zaslužio nominaciju i smatram da i treba dobiti Oscara za najboljeg glavnog glumca, jer je njegovo utjelovljenje vrijedno divljenja. Koga bismo drugog mogli vidjeti u ovoj ulozi gdje trči ulicom obučen u vrećicu za smeće, ljuti se na Hemingwaya jer nije završio knjigu u pozitivnim tonu te kao malo zaljubljeno dijete pokušava pronaći sve načine da vrati svoju ženu? Osim Coopera, Jennifer Lawrence je dobila nominaciju za najbolju glumicu, a Robert de Niro za najbolju sporednu mušku ulogu. Osim što su glumci pokupili nominacije, i film je nomiran za najbolji film! Nitko nije očekivao ovoliko nominacija, no što se tiče Oscara, iznenađenja nikad dosta.
Film je svakako za pogledati, udobno se smjestiti u fotelju i nasmijati. Između ostalog, to je i zadaća ovakvih “bitter-sweet” komedija. Ipak, ne očekujte najbolji film godine.
