Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Glazba

Recenzija – “Simbol za sunce” (Mayales): Pop psihodelija? U Hrvatskoj? Fčipnite me još jemput

08.05.2017. Luka SinkovićFoto: "Simbol za sunce" [Cover]

Zadnju sam recenziju napisao prije nekih godinu dana. Vjerojatno ne bih ni sada, da mi to proteklo vrijeme nije izgledalo kao dostojan razmak između dva recenzirana albuma. No, ova će recenzija biti zaista posebna, što nisam nimalo slutio kada sam je odlučio napisati. Trenutak odluke se dogodio zapravo prije nego sam i sam to svjesno odlučio. Rekao bih da buzz marketing zaista funkcionira ili da sam na kraju samo želio izaći iz „komfort zone“ recenziranja albuma koje sam unaprijed iščekivao.

Kada mi je poznanik Luka Geček, gitarist Mayalesa, u neformalnom razgovoru na jednom koncertu u Močvari rekao da im uskoro izlazi album, te da bih ga mogao recenzirati, rekao sam da netko s portala vjerojatno hoće, da nisam baš stručnjak za to što oni sviraju. Što god da to bilo, domaće je, a od aktivnog slušanja produkata domaće glazbene industrije inače zazirem. Kad malo promislim, nemam neki općeniti dobar razlog koji bi obuhvatio kompletnu estradu, ali scena nam je u globalu jad i bjeda. Privatni tulum diskografa koje na životu održavaju slušatelji koji će slušati ono što im je ponuđeno. Ako je alternativno onda je pop, ako je pop onda je etno. Gdje je pobogu sav dobar pop, gdje je žanrovska šarolikost? Ostatak glazbene scene Hrvatske sam izdaje svoje albume. Uglavnom sam se orijentirao na taj kutak domaće scene.

Ništa kao polazna točka

Kada bih i recenzirao novi album Mayalesa, od kuda bih trebao početi? Pa nemam pojma, obično sam imao tendenciju dati neku pozadinu benda u recenzijama. Kada bih sada, parcijalno istraživajući došao do toga, osjećao bih se kao da varam čitatelja. Mislim da je potrebno znati da o Mayalesu ne znam apsolutno ništa, i da ovu recenziju trebate čitati upravo u tom kontekstu.

“Simbol za sunce” im je treći studijski album, a znam da im se Geček pridružio na drugom albumu jednostavno naslovljenom “2“. U magli se sjećam da se povratak Mayalesa tada 2012. prikazivao kao veliki događaj za scenu, a osobno sam ih percipirao kao jedan od “onih” domaćih bendova koji radi nekakav pristojniji pop. Međutim, ono zbog čega vjerojatno uživaju kultni status je debi album iz 1999., “Svima želim raj za sve“. Sada kada preslušavam pjesme s tog albuma, jasno mi je da uglavnom prepoznajem one pjesme koje su se vrtjele na radiju, koje nisam niti percipirao tada.

Očito je bend, kao i taj album, bio daleko ispred svog vremena. Kompletna je atmosfera s tog albuma vrlo ugodna, iako se radi o blagoj “jam” instrumentaciji, kombiniranoj s elektronikom i puhačkim instrumentima. Ono što se ponajviše ističe pomalo je (na dobar način) čudan vokal Kristijana Beluhana. Upravo je i žanrovski kontekst tog albuma (acid jazz/funk/pop) ono što me odvuklo u malo krivom smjeru što se tiče očekivanja zvuka novog albuma.

Zvukovni preokret

Kako onda zvuči “Simbol za sunce”? Pa nisam siguran kojoj kutiji taj zvuk pripada, no nekako ću ga pokušati argumentirati. Koliko sam shvatio, od postave iz 1999. ostao je samo Vlado Mirčeta na gitari, a ulogu slavuja na vokalu preuzeo je Petar Beluhan. Njih troje (zajedno s prije spomenutim Gečekom) izgleda trenutno djeluju kao standardna postava, iako sam na fotografija sa zatvorenog live nastupa u Katranu vidio da nastupe uživo odrađuju i s drugim glazbenicima (bubanj, bass, klavijature i treća gitara). Vjerujem da je slično bilo i s prošlim albumom, ali sam njega nekako uspio preskočiti.

Vjerojatno je dovoljno napomenuti da je “2” bio najbolji album 2012. godine, za što su dobili jedan od tri Porina te godine. Taj je album donio i bitan zvukovni preokret, ali iz moje perspektive zapravo temelj da se izbaci “Simbol za sunce”. Prema novom albumu, dvojka je nula. Koliko će Porina mjeriti ovogodišnji uspjeh? Ne bih znao. Nadam se samo da će i ovi doživjeti sudbinu onog Sare Renar, kojeg je Geček nakon dekapitacije izveo van u Mediku. Vrlo simpatičan statement.

Album neopisivo podsjeća na “Meddle” ili “Animals” Pink Floyda. Možda je i to razlog zašto me okinuo “na prvu”, što mi se vrlo rijetko događa. Posjeduje elegantnu dozu gitarske i atmosferne psihodelije, ali i inteligentan odabir strukture pjesme. Stihovi su izrazito pjevni, uživaju mogućnost direktnog ulaska u uho. Lirika je ponekad deskriptivna, no dovoljno neshvatljiva da bude interesantna. Album počinje vrlo proljetno, ugodno i sanjivo – to je činjenica koja me oduševila, jer sam slušanje albuma počeo baš na prvi maj. Ime benda i instrumentalna slikovitost koja posjeduje emociju onog “rascvetenog maja” iz Suze za zagorske brege, udarili su zgodnu pozadinu i dali mi odličan temelj kako bih pojačao vlastitu susceptibilnost za ovakvu proljetnu glazbu.

Treba nam najmekanija verzija Petra Beluhana

Teško je na takvim albumima birati osobne favorite, a da se pritom ne degradira ostatak albuma, no želio bih istaknuti treću stvar naslovljenu Malena, a pjesme nakon nje kao da pripremaju teren za epski odličnu Simbol za sunce. Kada sam se uzastopno vraćao na navedenu pjesmu, postalo mi je jasno zašto album nosi ime koje nosi, definitivno najtranscendentalnija i najslojevitija pjesma s albuma s prekrasnim građenjem i epskim završetkom. Jedina stvar koja me pomalo bode u oko je guranje engleskog jezika u refren. Doduše nemam ništa protiv fraze Roadie boy iz sljedeće pjesme na albumu, no kombinacije hrvatskog i engleskog (u referenima) odaju iz moje perspektive preveliko taktiziranje u tome kako će se album plasirati, a to na kraju ovaj album čini pop albumom.

Kada bi album bio lišen takvih malih produkcijskih detalja koji me kao ljubitelja progresive malo bodu u oko i koji ovaj album na neki način stavljaju u okove, mogli bismo razgovarati o psihodeliji, međutim, ovo ima šanse biti najbolji domaći pop album, ako smo dovoljno inteligentni da ga popušimo – u što puko sumnjam, ali se iskreno nadam. Ne trebaju nam Rozge, treba nam najmekanija verzija vokala Petra Beluhana. Jedva čekam vidjeti kako to izgleda i zvuči uživo – koncert je najavljen za 25.5. u Vintage industrial baru.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(9 votes, average: 4.889 out of 5)

Komentari