Istaknuto
21.04.2017.

U Galeriji Klovićevi dvori trenutno je, uz Izazove moderne i retrospektivu Željka Senečića, postavljena i samostalna izložba All you need is luck Nikoline Ivezić. Radi se o jednoj od najprepoznatljivijih suvremenih slikarica (pogotovo za češće posjetioce Kluba na zagrebačkom Filozofskom, Limba ili kafića Boja) koja je razvila autentičan umjetnički izraz, stvorivši tako već poznate tzv. slikoreljefe ili piktoplastike, odnosno slike koje izlaze izvan svojih okvira u prostor.

21.04.2017.

U novoj seriji intervjua okupljenim pod nazivom "Let's jazz" predstavit ćemo novu hrvatsku jazz scenu. Njen prvi predstavnik je pijanist Zvjezdan Ružić.

Knjige

Recenzija – ‘Sjever je mjesto tame’ (Gerovac, G.): Nastavak proizvodnje diskronijskih romana

19.04.2017. Bonislav KamenjaševićFoto: facebook.com/V.B.Z.

Zadnjih se godina u hrvatskoj književnosti pojavio jedan dosad zanemareni genološki denotat – antiutopijski roman. Da to nije književnopovijesna činjenica s literarne periferije i kuriozum entuzijasta, svjedoče nam imena nekih od autora distopija. Riječ je o etabliranim imenima kao što su Edo Popović, Josip Mlakić i Ivo Balenović. O toj je zanimljivoj pojavi dobar rad napisao osječki kulturni radnik Igor Gajin.

Parafrazirajući F. Jamesona, Gajin vidi (anti)utopiju kao kritiku aktualnoga trenutka, što nije ništa drugo nego tvrdnja da je, prema Mannheimu, utopija mutatis mutandis budućnosna ideološka kritika sadašnjega trenutka. U tom je smislu antiutopija tek radikalizirani negativum utopije s istim funkcionalnim ishodištima. Sve su naše recentne literarne distopije upravo takve – urudžbirani prigovor „[post]tranziciji, globalizaciji i neoliberalnom kapitalizmu“, modernim jahačima apokalipse (Gajin, Postnikov).

Iz toga je vidljivo da Gajin (anti)utopiju ne promatra, sukladno vlastitom imenu, kao neodređeno daleko mjesto (često neodređenoga vremena), već kao vrlo jasno distingviran prostor (u slučaju naših autora radi se o hrvatskoj stvarnosti) bliske ili bliže budućnosti koja nije svijetla. Moglo bi se reći da je u pitanju temporalna distopija.

Upravo na tragu te mikrotradicije i te generičkoteorijske linije krajem 2016. karlovački je novinar i prozaik Goran Gerovac u nakladi VBZ-a objavio svoj prilog žanru diskronija, ujedno i treći književni uradak vlastite radionice, roman Sjever je mjesto tame.

Filozofski Pale za odrasle

Radnja je romana sljedeća: po dijegetskim pustopoljinama ratom razvaljena svijeta suvremeni Pale za odrasle, iskošeni erotski nihilist koji je uskočio u pantole mizantropskoga nemoralnog moralista, luta i razmišlja. Njegovo je oruđe napola intelektualizam i lirizam, a napola psovka i prizemnost. On nam u prvom licu pripovijeda teoriju svega, počesto gubeći dah, odsijecajući rečenice i odlomke nebrojenim zarezima i točkama, pogođen Maloneovom bolešću – logorejom. Bolešću pojedinca uhvaćena u apsurdnu mrežu biologizma, akauzaliteta i kontingencije. Gerovčev je kozmos beketovski, leprozan i otečen do pucanja: „Samo su odozdo stršali posthumni građevinski ostaci, izgledajući kao donje desni babe kojoj su strašni karijesi pojeli zube. Zid je bio retardiran bakin cerek.“

Tekst funkcionira kao zbirka eseja. Pripovjedač-lik često postupkom dereifikacije odpredmećuje stvari i od njih sublimira vlastita snatrenja, razmišljanja i rečenu teoriju svega. Koji put taj prosede kreće od šestara, koji put od zrnja žitarica, mača, Biblije. Njegova intelektualna rešetka provlači sve (od metafizike, ontologije, gnoseologije, antropologije, etike, filozofije prirode/politike/društva pa sve do kritike modernih tehnologija i teorije novih medija).

Etika, tijelo i kultura

Međutim, teorijski logoreični radar najduže se zadržava na etici politike, teoriji tijela i sociokulturnoj kritici. I dok je u etici politike lucidan („Politika bez govora tek je nužnost ispravnog postupanja“), drugdje tekstualni glas kao da gubi kompas.

Tekstualni glas antiestetiku tijela izvodi do krajnjih konzekvenci, do grotesknih opisa koji izazivaju želučani refleks, do seksualne teleologije života. Puteno prelazi u karnalno, erotsko u groteskno, rableovsko (taktilno, olfaktivno, vizualno). Tekstualni čin pripovjedača-lika tekstualni je acte gratuit mekšega de Sadea.

Sociokulturna kritika sastoji se od izvrtanja ruglu i demaskiranja društvenog i kulturnog simulakruma koji smo sazdali oko sebe misleći da ćemo živjeti vječno. Time se, ali bez ikakva pokušaja katarze, Gerovčeva diskronija približava ostalim našim antiutopijama koje, prema Gajinu, znaju detektirati bez solucije. No, ova površna kritika licemjerja društva ne donosi ništa novo. Ona razara tabue koji su već razoreni. Njezin transgresivni potencijal ne pogađa ni obrazovane, koji kao da su ciljani adresat romana, ni neobrazovane.

Roman i male životne istine

Ipak, na trenutke čitatelj ostane osupnut i nijem pred ponekom malom istinom koja se krije u tekstu. Primjerice pred tvrdnjama da su „Filmovi (…) završavali kad u stvarnom životu sranja tek započinju“ i „da kod ljudi pitanje godina nije pitanje zrelosti, nego pitanje svijesti o smrtnosti“. Ili pak pred životnim i bolno realnim rečenicama o susretu s djevojkom u tramvaju: „Ona je otišla drugamo, lice je ostalo u kolima čiji je izmak otjecao ulicom i možda ju je vozio njenom cilju, ali je sigurno nije vozio tamo gdje je htjela. Život to nikad ne učini.“

Nažalost, čak ni duboki, iskustveni i istiniti uvidi o čovjeku i životu, koji su povremeno proplamsali na stranicama ove čangrizave diskronije, ne mogu odagnati osrednjost, pretjeranost, zamor i zalihost dobroga dijela tekstualnog pletiva Sjevera.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari