novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Recenzija – Slika koja nedostaje: Povijest iz čovječne perspektive

Vrijeme čitanja: 3 minute
FOTO:facebook.com/slika koja nedostaje
FOTO:facebook.com/slika koja nedostaje

Slika koja nedostaje dokumentarac je nominiran za ovogodišnji Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma, a od nedavno ga je moguće pogledati i u sklopu programa Kino Europa. Okosnica filma tragična su događanja za vrijeme diktature Crvenih Khmera 70ih godina u Kambodži. Ipak, koliko god bila značajna, ta rečenica malo govori o novome filmu kambodžanskog redatelja Rithy Panha. Slika koja nedostaje dokumentarac je koji ni po čemu nije sličan svojim srodnicima čije su teme ratna događanja i/ili posljedice totalitarnih režima. Umjesto da među arhivskim snimkama i spisima ili stradalim ljudima pokuša pronaći ključ kako prenijeti priču o užasu koji je Kambodža doživjela od Crvenih Khmera, Rithy Panh taj svijet zamjenjuje glinenim figuricama.

Svoj filmografski opus Panh je u potpunosti posvetio svojoj rodnoj Kambodži, a veliki je dio upravo na neki način povezan sa Crvenim Khmerima. Još 2012. godine Panh snima dokumentarac Duch, Master of the Forges of Hell koji se temelji na intervjuima s jednim od bivših vođa Crvenih Khmera Kang Guek Eavom zvanom Duch kojem se u to vrijeme sudilo na kambodžanskom sudu. Deset godina prije nego što je snimio Sliku koja nedostaje, komadić priče o Crvenim Khmerima iznosi u dokumentarcu S-21: The Khmer Rouge Killing Machine gdje u razgovoru sa žrtvama i bivšim čuvarima najpoznatijeg zatvora u Phnom Penhu za vrijeme diktature što verbalno, što doslovno rekonstruira potresne događaje toga vremena. Prikazajući te zaštitare danas kako igraju svoje ondašnje uloge, donosi svoju perspektivu o režimu, a gledatelju ostavlja mučan osjećaj u trbuhu i osvjetljava da je zločin i dalje prisutan u kambodžanskom zraku.

Ipak, Rithy Panh i nakon svih tih filmova ne uspjeva pronaći sliku koja nedostaje. Budući da je osobno bio žrtva režima – pretrpio je mnoga traumatična iskustva, među ostalim i izgubio cijelu svoju obitelj – njegova preokupacija temom ni u jednome od njegovih dokumentaraca ne dolazi iz neutralne perspektive. Upravo je to omogućilo njegovim filmovima da budu cijenjeni diljem svijeta – sam autor razumije što je i kako potrebno pokazati. Kao „točka na i“, grand finale epopeje jednog redatelja o jednoj tragičnoj tematici dolazi Slika koja nedostaje.

FOTO:facebook.com/slika koja nedostaje
FOTO:facebook.com/slika koja nedostaje

Lica žrtava Panh u ovome filmu ne traži u njihovim posljednjim fotografijama – one ne govore mnogo o njima, ne traži da se utjelove u nečijem tuđem tijelu, ne traži ih među pričama preživjelih. Život za vrijeme režima za Panha nije pohranjen samo u snimkama i dokumentima – i taj je život imao svoje prije i poslije te (na žalost) živi kao djelić onog što zovemo danas. Panh nije u potrazi za krivcem, točnim podacima ili novom stranicom povijesti. On traži sebe, svoje bližnje i sve žrtve, samu Kambodžu kao nešto što je jednom netko pokušao izbrisati, ali nije uspio.

Komadiće koji su se ipak uspjeli izgubiti Panh pokušava vratiti na svoje mjesto. Iskreno i osobno, bez potrebe za osudom, glas naratora (kojeg redatelja navigira) prati vizualno bogatstvo kadrova koje su ispunile mnogobrojne scene sastavljene od glinenih lutkica stvarajući (ili barem pokušavajući stvoriti) sliku koja nedostaje. Panhov film tako dopire do gledatelja na jednoj razini koja od njega ne očekuje stav. On ne zahtjeva od njega da zauzme neko mišljenje o povijesti, dotiče ga na razini koja je općeljudska, pričajući svoju priču i priču ostalih žrtava. Poetizirajući, redatelj zaobilazi jezivost samih događaja (iako bi se to nekima moglo učiniti „nepoštenim“). Jeza je na ovaj način iznuđena ne na racionalan već emocionalan način koji ostavlja sasvim drugačiji osjećaj u trbuhu od onog mučnog što ga donose prijašnji Panhovi filmovi.

Slika koja nedostaje mogla bi se ukratko opisati kao iskren i originalan film za koji nećete zažaliti kada ga pogledate.

Be social

Komentari