Recenzija – Snoop Lion: Od predgrađa LA-a do džungli Jamajke
Nedugo nakon što su pokemoni, yugioh i sva ostala čudovišta i junaci djetinjstva spremljeni pod krevet, u tvoj svijet ranog pubertetlije ulaze gangsteri, reperi, okorjeli kriminalci iz predgrađa kako bi slagali rime na novom mp3 playeru. No, za razliku od vrećastih hlača i tri broja prevelike majice, hodao bi školskim hodnikom i kimao glavom s košuljom uguranom u kaki, samt hlače.
Stilovi se mijenjaju, izlizani izvođači padaju u zaborav te su zamijenjeni nekim novim klincima. Sve dok jedan od njih nije odlučio „uskrsnuti“. Možda zato što su ga neki, u usporedbi s ostalim “glazbenim kriminalcima” (iz predgrađa), smatrali poput simpatičnog ujaka koji će na trijemu pričati djeci o opasnom i raskošnom životu koji reperi vode, ili zbog imiđa neslužbenog promotora marihuane u hip hop zajednici, trebali smo predvidjeti takav preokret u njegovoj karijeri.
Za vrijeme njegova posjeta Jamajci, u sklopu kojeg je album nastao, sniman je dokuntarac koji bi nam trebao objasniti razloge takve promjene. Ako zanemarimo što se za vrijeme snimanja dokumentarca popušio hektar marihuane, što je 17 puta spomenut izraz „peace, love and strength“ i jedno tridesetak puta pojam „rastafarian“, što Snoop koji odjednom promiče skromnost, a vozika se po Jamajci u skupocjenom terencu i putuje kao hodajuća Adidasova reklama, film je korisna samopromocija.
Album se sastoji od 16 pjesama koje nose zaista veliku tekstovnu i zvukovnu raznolikost. Nakon prvih par pjesmama postaje vam jasno da će se svi oni koji su očekivali izvorni, čisti reggae osjećati prevareno kada shvate da je to gotovo sve osim toga. No realno, čak ni ja nisam takav naivac.
Navest ću nekolicinu onih koje bi mogle poslužiti kao odraz ostatka albuma:
Lighters up – Kada bih morao izabrati najbolju. Dobri stihovi, bez previše izlizanih fraza o teškom životu i društvenoj revoluciji.
Smoke Weed (everyday) – Zvuči poput kakve ode marihuani, kratke promotivne broušure. Zaboravimo li ponovno određeno licemjersvo spominjući majku prirodu i ekološke smjernice, jedna je od zabavnijih/slušljivijih.
Fruit Juice – Poput gangsta/reggae reklame za osvježavajuće piće. Dvije i pol minute koje mi nitko neće vratiti.
Get away – Naslov govori sam za sebe.
Snoop nas je prošetao kroz „reggae“, putem je preuzeo tipične karakteristike žanra („Jah“ naglasak, „ljubav i mir“ tematiku, te prepoznatljivi zvuk), dodao svoj šarm, pokoju lančugu , a dirigentsku palicu predao iskusnim producentima poput Major Lazera (Diplo), Supa Dubsa i Drea Skulla. Iskreno, očekivali smo neslušljiv kraj karijere jednog od legendi hip hopa, no dobili gotovo pristojan početak nove. Iako i oni hvalevrijedni aspekti albuma, poput teksta, su djelo plaćenih profesionalaca, nakon kojih je Snoop jednom rukom listao ponuđene verzije, a drugom motao blunt.
Je li doživio neko transcendentalno iskustvo? Sumnjam. No da mu je dosadilo nadmetanje s mladim (Auto-tune)naraštajem , a novi izgled ujedno donio određenu medijsku pažnju, više novca, obožavatelja, nakita i ganđe, donekle razumijem.
