Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Glazba

Recenzija – ‘Somewhere in the Sierras’ (alone.): Jedinstveno emotivna priča o ljubavi i gubitku napravljena usred šume

25.07.2015. Jan VukasovićFoto: facebook.com/wearealone

Više od godinu dana je prošlo od trenutka kada je gitarist post-hardcore benda A Lot Like Birds, Michael Franzino, pokrenuo svoju indiegogo kampanju u nadi da će uspjeti skupiti 10 000 američkih dolara za snimanje solo albuma u iznajmljenoj brvnari usred šume. Tako je krenula priča koja danas ima i svoj fizički oblik, a skriva se iza naziva alone. Michael je uspio skupiti potrebnu svotu novaca, a zauzvrat je dijelio majice, potpisane postere i priliku da vaše ime bude istetovirano na njegovoj stražnjici. Zar to nije svačiji san? No, da ne ulazim previše u neozbiljne digresije, “Somewhere in the Sierras” jedno je od najtežih izdanja koje ste ove godine imali prilike čuti, ne samo zbog instrumentalnog čušpajza koji je zadivljujuće kompleksan u nekim trenucima, već zato što je tematika Franzinovih tekstova toliko sjebana da je teško ne potpasti pod njen utjecaj. Osobno, to mi se često znalo događati pri preslušavanju post-hardcore i screamo ploča, budući da takvi glazbenici imaju posebnu vrstu patosa na koji očito lako padam. Bio to weltschmerz, tipične ljubavne gadarije ili neki treći užas, simplificirana kompozicija lirike potpomognuta teškom instrumentalnom mašinerijom jednostavno je – previše.

Iako Michael Franzino nije primarno pjevač već gitarist, njegove vokalne sposobnosti nisu nešto što treba tek tako odbaciti. Naravno, nije za odbaciti niti očiti utjecaj njegovog matičnog benda A Lot Like Birds, s obzirom na činjenicu da je on i tamo glavni aranžer. No, koliko god ovaj novi projekt dijelio sličnosti s matičnim, jako je različit u nekoliko stavki. U sastavu A Lot Like Birds, glavni medij prijenosa emocije jest agresija, da se razumijemo, nije samo to, ali je jako dominantno, barem dok ne zagrebete ispod površine. Također ćete naći i podosta progresije u većini pjesama. Pri prvom preslušavanju “Somewhere in the Sierras” dominantni su osjećaji neopisive tuge, želje i žaljenja rastegnuti u vječnost s povremenim ekstremnim izljevima distorzije ili zaglušujućih beatova. Sama ploča odiše depresijom i jedinstvenom ljepotom koju može napraviti samo netko emocionalno shrvan zatvoren u brvnari usred šume, sam sa svojim mislima, koliko god one bile grozne. To je također nešto čemu se treba diviti, odlučio je cijelog sebe uložiti samo da bi se riješio nakupljenog materijala u glavi i podijeliti ga sa svijetom makar ga ono pokazalo kao olupinu, a ne kao čovjeka.

Foto: facebook.com/wearealone

Foto: facebook.com/wearealone

Album je otvoren najimpresivnijom pjesmom, A Scopare Ma Non Sentire, zastrašujuće snažnom i progresivnom pjesmom ispunjenoj teškim bubnjanjem te, u krajnjoj liniji, zidom distorziranog zvuka koji slušatelja potpuno obuzima i poziva da krene dalje istraživati što luđak iz brvnare ima za reći. Zapravo je tek sljedeća pjesma, Leave Me, pravi uvod u album jer prva predstavlja neke od ideja – što vokalnih, što instrumentalnih – s kojima se slušatelj susreće kroz album. Lavovska uloga dana je vokalima koji se često pretapaju u višeglasju, a povremeno se dodaje i ženski glas što ovaj album čini sve čudnijim i čudnijim iz pjesme u pjesmu. Zapravo je poprilično nevjerojatno da ne možete odabrati dvije pjesme s popisa i reći: “da, ovo je isto”. Vokalne ideje su uvijek tu negdje; uvijek taj visoki, gotovo neprepoznatljivi glas bezrezervno pokušava prenijeti priču o propasti ljubavi njegovog života. Razlika je u instrumentalnim aranžmanima, vrlo minimalističkim, no često epskim, gitarskim i bas dionicama pojačanim snažnim bubnjevima. Jedina prava zamjerka na ovaj cijeli album jest da ima tendenciju postati malo monoton upravo u jednoj od svojih najjačih strana, a to su vokali koji će vam nakon nekog vremena vjerojatno malo dosaditi.

Ovo nije ploča koja će svima “sjesti” na prvu, možda zbog vokala koji u nekim trenucima podsjećaju na one benda Mew, možda zbog čudnovatih aranžmana, možda zbog nečeg pedesetog što ja ne razumijem, no ono što bi bilo više nego pošteno jest probati poslušati album u cijelosti. Ne po najslušanijim singlovima – nego upravo na taj način, pjesmu za pjesmom, do kraja – onako kako je i namijenjen da se sluša, kao jedna teška priča u kojoj se svatko može pronaći. Ponekad plesna i zabavna muzika nije ono što vam treba, ponekad si treba dopustiti i put na onu drugu stranu, a alone. je upravo to – ploča za bijeg.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari