Istaknuto
14.12.2017.

"Star Wars: The Last Jedi" osma je epizoda iz najpopularnije svemirske sage o obitelji Skywalker, ali sve više i nekim novim likovima koji pokušavaju donijeti ravnotežu sili.

06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

Glazba

Recenzija – “Songs For Our Mothers” (Fat White Family): Grozan album koji je zapravo dobar

26.03.2016. Tin ĐudajekFoto: facebook.com/FatWhiteFamily

Kako je svima već poznato, indie polako, ali sigurno gubi bilo kakav smisao, a kontakt sa svojim korijenima već je odavno izgubio. To je najviše zato što je njegova transformacija u mainstream gotovo pa završena s bendovima poput Arctic Monkeysa ili Florence And The Machine koji headlineaju festivale diljem svijeta i dalje se ponosno proglašavajući predstavnicima indie rocka. Daleko od toga da njegova dva, danas vjerojatno i najjača predstavnika to nisu, već problem u ovom slučaju nije u glazbi, nego u ideji pokreta čijoj su glavnoj tezi ova dva benda zajedno s još mnogim drugima odrubili glavu još unazad deset godina. Više nisu nikakva alternativa, već ono čemu se treba naći alternativa. Zato su glazbeni entuzijasti krenuli u potragu za novom alternativom jer je indie, koji smo svi u početku obožavali, već toliko dugo mainstream da je i sam izgubio ideja i pretrpio tolike modifikacije da ponekad više nije niti slušljiv, a onaj koji to jest nije nimalo inovativan. Kako god bilo, Fat White Family pridružili su se ovoj dugoj tradiciji koju su nastavili i s novim radom “Songs For Our Mothers”.

Fat White Family svoje podrijetlo vuku iz duge tradicije britanskih glazbenika poput Joy Divisiona, The Rolling Stonesa ili The Clasha kojima je glazba produžetak karaktera i stila života. Njihovi live nastupi postali su, tijekom godina, poznati kao mješavina drogom izazvanog bijesa i nereda zbog kojega su i postali popularni jer su upravo nevjerojatno podsjećali na svoje punk učitelje. Prvim albumom “Champagne Holocaust” oduševili su točno nikoga, a ipak su ‘uspjeli’, što je urnebesno jer album nije ništa doli hrpetina nedovoljno producirane glazbe s glasnim refrenima i defektivnim gitarskim riffovima. No unatoč tome, meni se svidio, a kako se čini u tome nisam jedini. Nakon ovog poluuspjeha i još nekoliko projekata sa strane, par ljudi je izbačeno, nekoliko ih je počelo kašljati krv, a svi su skupa nastavili prekomjereno uživati u heroinu što nas dovodi do bendovog ovogodišnjeg siječanjskog izdanja “Songs For Our Mothers”.

Foto: facebook.com/FatWhiteFamily

Foto: facebook.com/FatWhiteFamily

I s drugim albumom bend nije olakšao situaciju nikome; niti sebi niti fanovima. Još jednom Fat White Family ostavlja nas ni sa čime osim s onime što izgleda da su tek uspjeli sklepati između onih rijetkih trenutaka kada bi ih heroin malo pustio, no unatoč tomu moram kao i za prvi album reći – jebiga, ali ipak mi se sviđa. Sve pjesme kao da se pronalaze u tom heroinskom isparavanju i u očaju pokušavaju pronaći nešto za što bi se uhvatile. I sve to da bi, nakon skoro pedesetominutnog traganja, uhvatile same sebe za rep. Bend je još jednom potvrdio da ne troši vrijeme na uglađenost i traženje riječi, već nastavlja sa svojom poznatom dekadentnošću.

Uvodna pjesma The Whitest Boy On The Beach zajedno s dvije – Satisfied Tinfoil Deathstar čine onaj bolji dio albuma. Na pjesmama je vokal toliko izkompresiran i mutan da je riječi gotovo pa nemoguće razumijeti, a Satisfied Tinfoil Deathstar ka kraju se razvijaju i postaju brže što predstavlja određeni odmak od prvijenca. Fat White Family toliko su angažirani da nam svoje otvorene rane pokažu i nabiju na nos tako da skoro i sami odlaze u mainstream. Ostatak albuma je bezličan u svakom smislu te riječi. Pjesme su sve redom nalik jedna na drugu i uz najbolji napor teško je i nakon velikog broja preslušavanja reći koja vas pjesma trenutno zbunjujuće zadovoljava iz slušalica. Pjesme o depresiji, nesretnom djetinjstvu i nasilju u obitelji zvuče kao provjereno plodno tlo za stvaranje glazbe, ali u ovom slučaju dokazano je kako je to teže negoli se čini.

Foto: facebook.com/FatWhiteFamily

Foto: facebook.com/FatWhiteFamily

U globalu, album je razočaravajuć. Razmišljao sam o tome i više od tjedan dana i zaključio sam da Fat White Familiy jednostavno nisu toliko posebni koliko jesu, koliko bih ja volio da jesu ili koliko oni misle da jesu. Ovo vam teškoga srca priznajem. S jedne strane, u trenucima se opasno približavaju litici neslušljivog, s druge opet lako zavedu slušatelja svojom zaraznom sanjivošću. Jasno je da je najveća boljka ovog albuma masivni nedostatak inspiracije, zbog kojega pjesme i zvuče slično, ali kako sam već jednom rekao, ne znam što me sprječava da napišem da je ovaj album grozan koliko on zapravo i je. Makar s gledišta glazbene teorije, glazbene kritike i čega god drugoga glazbenog želite, ovaj uradak spada na začelje ovogodišnjih izdanja, on u isto vrijeme jednostavno tamo ne pripada. Ne zato jer ja to tako kažem, mislim ili želim, već jer koliko god me “Songs For Our Mothers” nije zadovoljio s jednog aspekta, toliko me zadovoljio s drugoga jer nikada mi nije bio problem ponovo poslušati svih tih groznih pedeset minuta u komadu. Logično pitanje je zašto. Iz kojeg je to čudnog razloga ova grozna nakupina glazbe zapravo – dobra? S tim si pitanjem zadnjih tjedan dana razbijam glavu i nisam ništa pametniji. Jednostavno nemam pojma i zato ću ponoviti ono što sam gore već jednom napisao – jebiga, meni se sviđa; i svih tih katastrofalnih pedeset minuta ponovo pustiti da me uvjere ili da sam u potpunosti lud ili da je heroin, doista, najbolji prijatelj glazbenika.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari