Istaknuto
21.06.2018.

"Katalonac" je naizgled neobavezna predstava koja će znalački nenametljivo, zakrivena smijehom, u gledatelju zatitrati neke mnogo dublje žice, vrlo aktualne u našem društvu.

20.06.2018.

Kolektiv emge prošle se godine na 14. Velesajmu kulture bavio pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora zagrebačkih kinodvorana, u sklopu čega je nastala izložba "Kino 041 – pogled na prošlost i sadašnjost zagrebačkih kinodvorana". Izložba je ponovno postavljena na ovogodišnjem Design Districtu, što je bio povod za razgovor s Tenom Bakšaj, jednom od članica kolektiva.

Knjige

Recenzija – ‘Specijalna potreba’ (Vukić, L): Emil ili o odgoju

28.12.2016. Bonislav KamenjaševićFoto: V.B.Z./Press

„Mislim da ljudi uglavnom ne znaju koji su njihovi problemi. I bolje se razumiju u tuđe nego u svoje”, kaže mali Emil Vidić, protagonist romana Specijalna potreba Lade Vukić. Rečenica je to koja prilično dobro sažimlje onu osnovu o kojoj je u ovom nagrađenom romanu riječ. A osnova je romana česta pojava svakog i svakovremenog društva da ljudi zaviruju s osobitom voajerskom nasladom u tuđe živote. Život drugih zanimljiviji je od vlastitog, tuđi je posao uvijek lakši, tuđi su problemi uvijek zorniji i lakše ih je riješiti. Ako ih pak nije lakše riješiti, lako im se narugati i popratiti ih usputnim blaziranim komentarom iz očišta vlastite razlivene dokonosti.

Lada Vukić sudobitnica je nagrade VBZ-a i Tisak medije za najbolji neobjavljeni roman u 2016. godini. Taj je roman ujedno i njezin prvijenac u tom žanru. Dosad je objavljivala samo priče i bajke za djecu (također nagrađivane). Činjenica da je prvi roman objavila s pedeset i četiri godine života dokaz je da nikad nije kasno ako imaš što za ispričati. A Lada Vukić definitivno ima te se čovjek ne može načuditi tome da je riječ o romanesknom debiju autorice. Roman je dobar, vješto ispisan i zanatski i više nego uredan, usprkos možda ponekim sitnim nezgrapnostima, ponajviše možda u fabularnim rješenjima. Specijalna potreba osobito sadržajem nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Najbolji prijatelji su diler i dva profesora

U središtu je radnje dječak Emil, ujedno i pripovjedač, koji skromno živi sa svojom majkom Marinom u unajmljenom supstandardnom stanu u nepoznatu gradu. Emil pati od selektivnog mutizma te otežano komunicira s većinom ljudi, a uz to ima i poteškoća s nogama, pa teško hoda i potrebna mu je posebna skrb. Njegova je sredina puna nerazumijevanja za njega i za njegove potrebe. Od onih koji su iznimke toj praksi, Emilu su najvažniji trojica: diler Momentalni, slijepi profesor Antun te profesor tjelesnog odgoja Nikola. Momentalni kao društveno iskošen i kriminalan tip počne se služiti Emilom kao raznositeljem njegovih pošiljki klijentima.

Lik Momentalnog čini se da je poslužio kao oštar alat za kritiku društva. Upravo on uspostavi prisan odnos s Emilom pored cijele niske društveno prihvaćenih i po svim socijalnim pravilima ‘ispravnih’ ljudi koji pokazuju kudikamo veću zalupanost, makar ušminkanu, ali zato ništa manje ubojitu. Doduše, ti segmenti s Momentalnim, Emilom, i njihovim odnosom, nekako su i najmanje uvjerljivi, nedovoljno detaljno i nedovoljno dubinski razrađeni, naglo i nemotivirano uvedeni u priču, i naglo i nemotivirano izvedeni iz nje.

Stari profesor Antun doživljava Emila kao sebi ravnoga i ravnopravno s njim komunicira. Kako su obojica vanserijskog sluha, razvijaju posebnu igru gdje detektiraju odakle i kakvi zvukovi dolaze, samo osluškujući. To je veliki Emilov talent koji, uz  kreativnost i umijeće (likovnog) apstrahiranja, svi u romanu zanemaruju.

Profesor Nikola čovjek je kojega bi Emil volio imati kao svoga drugog oca. Po tragičnom svršetku događaja u romanu, kada Emil završi u domu, on mu šalje pismo koje nekako kraj romana ostavlja otvorenim. Taj tračak nade međutim ne može isprati svu onu gorku pljuvačku koja se nakuplja po kutovima usne šupljine jer vas polako lovi bijes dok čitate ovaj žestoki romaneskni obračun s ignorantskim, inertnim i zluradim društvom u kojem Emil živi.

Lirski položaj u proznome svijetu

Roman je pisan kratkim jednostavnim rečenicama u infantilnom iskaznom modusu, u skladu s pripovjedačevom dobi. To međutim nimalo ne čini roman suhim, jednostavnim i pravocrtnim. Njegovo je prozno tkivo vrlo heterogeno i bogato, usprkos infantilnom tonu cijeloga romana ili upravo zbog njega.  Od proznih tehnika dominiraju pripovijedanje, unutarnji monolog (koji miješa vremenske perspektive i denivelira fabularno-sižejni poredak), Emilovi dijalozi s drugima, dijalozi među drugim likovima koje Emil ‘snima’, fingirani telefonski dijalozi među likovima te jedno u odlomke razlomljeno pismo, strukturirano izmjenično s pripovjedačkim razmatranjima biblijskih tema.

I drugdje su u prozno tkivo romana umontirana razmišljanja i događaji protkani rečenicama i mislima iz katekizma i Biblije, a koji korespondiraju socijalnoj i socijalno-psihološkoj temi romana, nebrizi za slabe, neshvaćanju drugih i otuđenju. Stilski u tekstualnom materijalu preteže denotativnost, ali moguće je izlučiti iz ovoga proznoga teksta tri metafore koje su dominantne te se prema kraju knjige uzdižu mjestimice i do poetske razine. To su metafore pahuljica (snijega), leptira i zvijezda. Sve su vezane uz krhkost i uzdignutost nad zemljom te odražavaju Emilov ‘specijalan’ lirski položaj u odveć prozaičnu svijetu. Emil se na kraju pita: Je li čovjek kao pahuljica koja poleti s visina, padne u ‘blato’ (od kojega je napravljen čovjek, prema katekizmu u Emilovoj interpretaciji) i otopi se na zemlji te je netko nagazi? Bi li pahuljica i poletjela uopće kad bi znala ishod?

Ne može se pobjeći od stvarnosti

Po svemu sudeći, u romanu se kroz nemuštost pojedinca prelama gluhoća društva, tog zbira pojedinaca okupljena oko neke zajedničke osi. Po svemu sudeći, zajednička os svakoga društva puca upravo tada kada pojedinac za svoj račun i u svojoj gluhoći nagazi drugoga, a osobito tada kada ovaj padne u glib. Premda roman izgleda da nikako nije mogao zaobići još uvijek aktualni hrvatski društveno-politički okvir tranzicijske pretvorbe i privatizacije začinjen i specifičnom, relativno recentnom, populističko-političkom topikom hipostaziranom u sintagmi ‘banda lopovska’, a koji zahvaća naravno samo jednu kovu korumpirane, zagađene vode u, za sada se čini, trajno okuženome hrvatskom društvenom i političkom bunaru, on ne staje samo na tome. Jer korijeni su društvenih neosjetljivosti i nepravdi i širi, i dublji, i zapravo iskonski.

Po svemu sudeći, bit je socijalne teme romana društveno odgajanje dječaka Emila. On, okružen psovkom, uvredom i pljuvačkom, premda izoštren za dobro, i premda intuitivno upoznat s ružnoćom takva življenja, s vremenom uči prigrliti laž, uči, zbog toga, odbaciti kreativnost, odbaciti posebnost, a prigrliti samo onu krišku ‘specijalnosti’ koju mu okolina servira. On se uči, odbacujući pomalo svoju moć sluh(šanj)a, gluhoći društva. U ovome svojevrsnom negativnom Bildungsromanu u kojem nitko osim Emila nije čist, antipedagogija je učinila svoje – Emil biva odgojen društvom u kojem živi.

Unatoč otvorenom kraju romana, ono što ostaje nakon što pročitate Specijalnu potrebu, to je ona, već spomenuta, bolja pljuvačka, ona nastala iz bijesa te, barem privremena, otpora barem i fikcionalnoj nepravdi. Ta je pljuvačka dokaz snažne emocije koju ova tužna priča stvara i koja ne dopušta čovjeku da zaspi nakon pročitanoga te koja je najveća vrijednost ovoga romana. Jer ta je emocija zalog da vi koji je osjetite niste gluhi za druge i da nećete biti gluhi za druge i izvan fikcije, u našoj svagdašnjoj zbilji. Rekao bi Prtenjača: ‘Pisanje oslobađa’. Baš kao i čitanje.

(Visited 311 times, 4 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(11 votes, average: 3.909 out of 5)

Komentari