Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – “Spirit” (Amos Lee): Eksperiment promjene

05.09.2016. Ivana LulićFoto: Spirit (Cover)

Amos Lee dobio je malo više moje pažnje kad sam vidjela da mu je debitantski album iz 2005. objavljen na Blue Note etiketi i da je otvarao koncerte tada još relativno nove jazz nade, Nore Jones. Za one koji to ne znaju, Blue Note se proslavio rizičnim, ali stalnim pronalaženjem novih i kvalitetnih jazz talenata, tako da nisam sumnjala kako će mi se njegova glazba svidjeti. Objavljivanje autorskog materijala na tako prestižnoj etiketi zasigurno je utjecalo na njegov rejting u jazz krugovima i prisutnost na jazz festivalima iako glazba Amosa Leeja prvenstveno nosi oznaku američkog folka. Sve te informacije bile su sasvim dovoljne da u Hrvatskoj dobije jednog od svojih najvećih fanova. Barem u ovom dijelu Europe.

U svojoj diskografiji od šest studijskih albuma, tri EP-a i jednog live albuma prolazio je faze od akustičnog popa, preko soula, gospela do izrazitog countryja i konačno nečega što ne možemo nazvati današnjim modernim popom, ali vrlo mu sliči. Objavivši presjek svojih najvećih i najljepših pjesama pojačanih velikim simfonijskim orkestrom iz Colorada na Red Rocks pozornici kojoj teži apsolutno svaki folk glazbenik, dalo se naslutiti kako grandiozno zatvara svoju Blue Note epizodu.

‘Isparavanje’ starog Leeja

Amos Lee se obrijao, odrezao je kosu, skinuo šiltericu i presvukao kariranu košulju, promijenio diskografsku kuću i uzeo producentsku palicu u svoje ruke. 20. kolovoza objavljen je ”Spirit”, njegov šesti studijski album, prvi na Republic Recordsu. Najavni singl Vaporize donio je nekog posve novog i nepoznatog Amosa Leeja. Na prvo slušanje moj omiljeni kantautor zvučao je apsolutno izgubljeno. Ipak, nakon nekoliko preslušavanja cijelog albuma počela sam shvaćati njega kao umjetnika kojeg stalno stavljaju u neke okvire i zatvaraju u ladice neprekidnog niza žanrova. Kako se formira osoba, tako se formira i umjetnik u njoj. Očekivati da izvođač nakon 11 godina zvuči jednako kao na početku karijere zapravo je vrlo infantilno.

Lee je dosad svoju karijeru gradio na country zvuku, no na aktualnom ”Spiritu” fokus je prvi put prebačen na r’n’b gdje dokazuje kako bez problema vlada falsettom te na trenutke podsjeća na Stevieja Wondera ili Ala Greena. Kako u svojim pjesmama provlači folkerski pop pristup orijentiran ka jazzu, blues i osobito gospelovski aspekt, tako su naslovna Spirit i Running Out of Time prave gospelovske pjesme, Lost Child daje pozitivan primjer gledanja na naizgled loše stvari, New Love je soulish komad koji otvara cijeli album i otkriva nekog sretnog Amosa kojeg nismo mogli upoznati kroz dosadašnje radove. Wait Up For Me podsjeća na neke njegove najranije snimke gdje je naglasak stavljen na stihove i organski zvuk benda, a čini mi se kao da bi je bez ikakvih problema autorski mogao potpisati i Marcus Mumford.

Eksperiment koji (ni)je uspio

Nikako se ne mogu oteti dojmu da je ovaj album možda ipak previše heterogen. Amos Lee jako dobro pliva u prethodno navedenim žanrovima, no preko klasične r’n’b skladbe Till You Come Back Through dolazi na Hurt Me gdje već previše iskače njegovo producentsko eksperimentiranje, a sve eskalira na Vaporize koja je apsolutno zalutala na ovaj album. Eksperimentiranje ne mora biti nužno loše. Recimo, kada se njegova obrada Madonnine Like a Virgin pojavila u jednoj od epizoda ”Uvoda u anatomiju”, njome je pridobio dobar dio slušateljstva, a ipak sačuvao svoju originalnost i prepoznatljivost.

Možda ”Spirit” nije njegovo najbolje studijsko ostvarenje, no zasigurno mu je nadraže. Sama sam se uvjerila u nekoliko navrata kako ponekad albumi zvuče puno bolje u live izvedbama (poput ”Wilder Mind” Mumford & Sonsa), tako da se tješim kako je to možda slučaj i s posljednjim albumom Amosa Leeja. Koncert u La Cigaleu 2012. jedan je od najljepših koje sam slušala u životu, a njegov gitarist, kojeg sam upoznala kasnije te večeri, nije se mogao načuditi da sam u Pariz došla čak iz Hrvatske samo zbog koncerta. Nažalost, unatoč kvalitetnoj glazbi koju stvara, Amos Lee nije se uspio probiti u Europi dalje od Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Belgije i Nizozemske gdje redovito ima rasprodane nastupe. Ako se želite malo više upoznati s njegovom glazbom, definitivno preporučam album ”Mission Bell” na kojem je ostvario suradnje s Willijem Nelsonom i Lucindom Williams, ili ”Suppy And Demand”, njegov možda najbolji album.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 3.667 out of 5)

Komentari