Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Glazba

Recenzija – Steven Wilson: Žanrovski podijeljeno dugo putovanje

10.03.2013. Sven Stažić
Foto: Facebook

Foto: Facebook

Oni koji su pratili rad benda Porcupine Tree sigurno znaju o kome je ovdje riječ. Steven Wilson britanski je glazbenik i producent te osnivač progresivne rock grupe Porcupine Tree s kojom je izdao 10 studijskih i 5 live albuma. Bend koji slovi kao predvodnik modernog britanskog progresivnog rocka zasluženo uživa taj ugled među fanovima. Nepisano je pravilo da će svaki bend imati jednu dušu koja je ispunjenija inspiracijom i emocijama od drugih, a u ovom slučaju to je Wilson. Njegova svestranost naprosto mu nije dopuštala da se ograniči na samo jedan bend i žanr što mu još više diže kredibilitet kao glazbenika.
Paralelno sa svojim matičnim bendom, počeo je raditi i na ostalim projektima svrstavajući se u redove brojnih moćnih imena glazbene scene od Tima Bownessa do Mikaela Akerfeldta. Njegova sudjelovanja i kolaboracije u stvaranju glazbe vodila su ga kroz šarenu paletu žanrova, od elektronike, ambijenta, dronea do eksperimentalne HC elektronike i free jazza.

Wilson je sveukupno izdao 3 solo albuma, a među najupečatljivijim suradnjama bilo je ono između njega i Mikaela Akerfeldta, frontmena Švedske grupe Opeth koji s Wilsonom dijeli slične muzičke aspiracije i duboko prijateljstvo. Njihov projekt Storm Corrosion bio je pozitivno prihvaćen od strane fanova, prezentirajući nježnu, no mračnu i misterioznu stranu Wilsona koji je uz prisutnost Miklaela uspio glazbu ispuniti jezivošću i ugodnom nelagodom.

The Raven That Refused To Sing

Posljednji studijski album Wilsona, „The Raven That Refused To Sing“ izdan je ove godine te je jedan od onih albuma za koji vam treba vremena da ga prihvatite. Vjerojatno je razlog tomu široko područje koje sam album pokriva. Pod time mislim na pjesme od 12 minuta koje u sebi prođu sve moguće kombinacije tempa, ritma i dinamike da je naprosto nemoguće pohvatati sve u nekoliko navrata slušanja. U ovom projektu Wilson je opet uspio na jedno mjesto prikupiti odlične prekaljene muzičare. Nick Beggs preuzeo je sviranje bass gitare, Adam Holzman na klavijaturama stvara zvuk koji je karakterističan za Opethov album „Damnation“ (2003.) ali i „Storm Corrosion“ (2012.), pokušavajući očito prenijeti osjećaj i emocije tih albuma u ovaj. Riječ je dakako o Marcu Minnemannu, njemačkom perkusionistu koji je svirao s bendovima kao što su Necrophagist, a prošle godine se prijavio na audiciju za novog bubnjara Dream Theatera. Neobičan dodatak ovom kemijskom spoju muzičara je poznati britanski jazz saxofonist i flautist Theo Travis koji je i prije surađivao sa Porcupine Treeom.

Album počinje pjesmom Luminol, skladbom koja kroz 12 minuta svoga trajanja uspijeva spojiti precizni tehnički rock, brzo funk groovanje izgrađeno oko solidnog bassa, melankoličnu mirnoću i zvuk klavijatura karakterističan za Opeth te slobodno jazz soliranje. Theo Travis prezentira svoje virtuozne vještine na flauti i saxofonu, a zanimljiva je kombinacija tenor saxofona i elekrične gitare.

Druga pjesma koju bih izdvojio s ovog albuma je Drive Home, lagana mirna pjesma koja neodoljivo podsjeća na onu od Porcupine Treea Shesmovedon. Izgrađena na čvrstoj ritam sekciji i tihoj akustičnoj gitari, Wilsonovo lagano pjevanje, gitarske solaže i suzdržane klavijature stvaraju onaj prepoznatljivi zvuk koji ga prati kroz većinu njegovih projekata, a povremene pojave sopran saxofona, oboe i gudačkih instrumenata samo produbljuju pjesmu.

The Raven That Refused To Sing u neku je ruku glavna pjesma ovog konceptualnog albuma. Izrazito mirna pjesma, čija se prva polovica sastoji isključivo od klavijatura i Wilsonova vokala polako se gradi i diže dolaskom gudačkih instrumenata. Uključivanje Marca Minnemanna na bubnjevima označava prekretnicu u pjesmi koja i dalje ostaje u istom tempu no atmosfera se mijenja u nešto mračnije i određenije. Wilson pjesmu dovodi pred kraj riječima „Sing to me, Lily I miss you so much“ dok se paralelno dinamika svih instrumenata polako diže označavajući vrhunac pjesme.

Glazbu kao što je ova teško je svrstati u bilo koji žanr. Glazbenici koji su izmisli ili kreativnim dosegom ostvarili novi zvuk su zapravo oni koji čine neku razliku. Wilson je u ovom uratku uspio spojiti razne žanrove u jedno dugačko putovanje od preko 50 minuta, unatoč tome što se na albumu nalazi samo 6 pjesama. „The Raven That Refused To Sing“ dokazao je kako ima potencijala postati među boljim eksperimentalnim rock izdanjima.

Komentari