Recenzija: Svjetlost iz davnine – daleka izobličena masa sjećanja
John Banville glasi za jednog od najboljih suvremenih pisaca na engleskom. Nagrada Booker zadesila ga je za njegov četrnaesti roman More 2005., a knjigu koju je Fraktura izdala ove godine, Svjetlost iz davnine, nazivaju njegovim remek-djelom.
Banville je iz Irske, piše romane, scenarije, adaptira drame, a započeo je knjigom kratkih priča. Pod pseudonimom Benjamin Black piše krimiće. Vrlo hvaljena knjiga mu je Knjiga dokaza, koja je prouzrokovala sve češće usporedbe s Nabokovom.
I Svjetlost iz davnine već u prvim stranicama zamiriši na Lolitu, pomalo razočaravajuće jer se prestrašite da će joj previše nalikovati, započinje pripovjedačevim sjećanjima na ljubav iz djetinjstva – dvadeset godina stariju majku njegova najboljeg prijatelja. Utjecaji, pod koje uz Nabokova navodi i Joycea, osjete se u autorovu stilu. Pripovijeda vrlo retorično; činjenično, a opet nekako kićeno i slikovito, ne zadržavajući se previše na detaljima, svejedno ih uključujući.
Ova knjiga zadnji je dio trilogije, prethode je Shroud i Eclipse, povezane likovima, pripovjedačem Svjetlosti iz davnine Alexanderom Cleaveom i njemu bliskim ljudima – kćeri Cass koja je počinila samoubojstvo, notornim književnim kritičarem Axelom Vanderom itd. Iako nakon intruzije u njihove živote koje Svjetlost nudi možda poželite pročitati i njene prethodnice, knjiga se može čitati i sama za sebe, nudi cjelinu i odmaknuta je načinom pisanja – u njoj su izmiješana sjećanja na aferu iz djetinjstva Alexa Cleavea i njegov sadašnji život sa suprugom, život glumca, oca čija kćer si je neobjašnjeno oduzela život.
Sjećanja vode kroz knjigu
Centralni niz sjećanja koji nas vodi kroz knjigu, ne toliko odnos petnaestogodišnjeg dječaka sa starijom ženom već fragmenti, detalji i razmišljanja, služi kao alat kojim Banville analizira sjećanje. Ono se pokaže nepouzdanim, konstantno promjenjivim i mijenjanim, apsolutno subjektivnim, a na kraju knjige, jednostavno krivim. Ta veza koje se prisjeća već je u najavi osuđena na tipičnu propast, no kraj knjige ipak je pomalo začudan i gorak, mrvicu previše stegnuta mašna na mučnom poklonu. Jer knjiga je u više navrata upravo mučna za čitanje, radi ničeg drugog nego načina na koji se sjećanja, bolna prošlost i sve emocije upakiraju u tečan tekst, koji kao da se više koncentrira na izbor vokabulara nego ljudskost u prepričanim situacijama. Zbog toga djeluje kao da više od polovice ove knjige nije napisano, ili da je pošteno preuređena i izrezuckana. Dotiče se smrti kćeri, afere s majkom najboljeg prijatelja, rezignacije i utapanja u prošlosti, šturo se okomi na pripovjedačev brak u kojem je supruga samo još jedna žena u Cleaveovom životu, dotiče se preljuba i suicidalnosti, a sve nekako površno, skoro u potpunosti bez emocije. Da se i tome podleći i reći da je pisac napravio svoj posao pukom gomilom sugestije emocije i propitkivanja koje je čitatelj obligatoran, u manjoj ili većoj mjeri, proći sam, čitajući. Upravo u tome, čini mi se, leži vrijednost ove knjige i čini je zaslužnom čitanja.
Još jedna pažnje vrijedna stvar je stil Johna Banvillea, rokoko arhaičnih i egzotičnih izraza spletenih u pripovijedanje svakodnevice, zrcalo prošlosti koje u sadašnjost prenosi iste likove i situacije, sa izvrtanjem i greškama koje uzrokuje sjećanje i neznanje, vrtloženo skakanjem iz jednog svijeta u drugi promjenom odlomka teksta.
Ovaj šesnaesti Banvilleov roman također nudi autoironiju i samokritičnost autora, koji često govori kako su mu mrske njegove knjige. U jednoj od paralela, u liku samog pripovjedača, zrcaljenog u Axelu Vanderu o kojem nema dobre riječi, Banville kritizira vlastiti stil pitajući se je li on Vander, nadajući se da nije, zatečen, kao Cleave, čitajući Vanderove riječi.
Mnogo sjećanja, zgusnutih događaja i detalja u kaligrafiji Svjetlosti iz davnine pruža čitatelju pregršt, uz nešto prostora da razočara. Autor se pozabavio i ispropitkivao sjećanjem na prošlost, i to definitivno nudi čitatelju ovom knjigom.
