Recenzija – Sylvan Esso: Elegantna elektronika poput lebdećeg helij-balona
Sylvan Esso ona su vrsta izvođača koji se pojave, naizgled ni od kuda, noseći već sasvim formirani zvuk koji u sekundi šarmira svoju publiku dajući joj zvuk za kojim do tada nije niti znala da traži, prekapajući po svojim playlistama, bespućima interneta te online i offline dućanima.
Debi album ovog indie-electropop dua iz Sjeverne Karoline pojavio se zapravo neočekivan, uzevši u obzir kako njegova oba člana inače u životu skladaju folk. Vokalistica Amelia Meath dio je Mountain Mena koji radi acapella-folk muziku, dok je producent Nick Sanborn dio Megafauna i njihova zvučnog kolaž-miksa tradicionalnog folka i psihodelije. Sylvan Esso privukli su pažnju negdje oko sredine godine pojavljivanjem na američkom The Tonight Show programu Jimmyja Fallona, gdje su izveli nedavno obavljen singl Coffee koji je nedugo zatim “eksplodirao” putem interneta, povlačeći za sobom i ostatak Sylvan Essova istoimenog i elegantnog albuma.
Sylvan Esso – Coffee
Stilizirani zvuk njihove muzike lako se zalijepi za uši te često zvuči osvježavajuće lagano, bezbrižno i zaigrano bez da postaje plitak ili predvidljiv, nekako poput promatranja helij-balona pobjeglog iz nečije zamišljene šake koji se lagano uzdiže sve dalje i dalje van dosega. I onda uhvatite sami sebe kako pjevušite koju od Essovih melodija bez da ste toga uopće bili svjesni. Svilenkasti glas Amelie Meath začuđujuće dobro funkcionira sa često nenametljivo repetitivnom i ponešto hladnom elektroničkom pozadinom, stvarajući efekt kao da prisluškujete iza ugla neke mračne ulice ozbiljni razgovor dva stranca u kakvom detektivskom romanu.
Iako se često dogodi da ovakvi bendovi izdaju samo jedan album te izblijede u anonimnost, nekako se nadam kako je ovaj debi album tek početak karijere jednog zanimljivog zvuka.
