Recenzija – “Synthia” (The Jezabels): Teško za razumijeti, lijepo za slušati
Mnogi na spomen imena The Jezabels odvrate pogledom “šta je to” i “ako nije nešto super, nemoj mi ni pričati dalje o tome”. Oni koji su upoznati s australskim indie bendom reći će da je inovativan, dovitljiv, nadahnut, rafiniran i apstraktan. Ljudima sa “što je to” pogledom postaviš samo pitanje: “Voliš slušati Florence and the Machine?” i osvojio si ih odmah ili donekle privukao njihovu pozornost.
The Jezabels je grupica prijatelja koja je korist i zabavu spojila na svoj jedinstven način. Ženski dio benda – Hayley Mary (vokal) i Heather Shannon (pijano i klavijature) – pohađale su istu srednju školu i nastupale kao folk duet u Byron Bayu. Odrastanje u gradu uz obalu objedinilo je priključivanje Samuela Lockwooda (gitara) u bend koji je u to vrijeme svirao s Nikom Kaloperom (bubnjevi). Ime The Jezabels preuzeto je od biblijskog lika za kojeg Hayley Mary smatra da je pogrešno shvaćen te je primjer toga kako su žene često krivo prezentirane.
Bend oformljen 2007., još za vrijeme studiranja njegovih članova, počeo se probijati na scenu kao predgrupa mnogim svjetski poznatim bendovima, poput Depeche Mode, Tegan & Sara, Garbage i Imagine Dragons. U svojih devet godina postojanja izbacili su tri albuma. To je relativno malo gledajući na period postojanja. Doduše, kvantiteta nije imperativ ako je kvaliteta obistinjena. Rad na njihovom zadnjem albuma “Synthia” potvrdio je kakvoću na koju smo navikli od njih. Štoviše, ostvaren je i veći nivo kvalitete, osobno mi je ovo najbolji album iz njihove karijere.
Glazba mora imati svoje tri strane. Mora naježiti, mora puknuti, mora te natjerati na nekakvo izražavanje. Što ako se nakon prvog slušanja albuma ništa ne desi, ništa te ne intrigira? Je li je taj album loš? Možda nije bio pravi trenutak za preslušavanje takvog albuma. Što ako nakon drugog slušanja u njemu maksimalno uživaš, a nakon trećeg postane sve iritantno? Čudno je da ostavlja takav utisak. Nakon četvrtog slušanja riječi pjesama ti ne izlaze iz glave jer ti se ipak sviđa. I opet se vraćaš na početno pitanje i daješ negativan odgovor. I opet onaj klišej – ne sudi ništa ako ti se ne svidi na prvu, pokušaj gledat na njega iz drugog kuta, možda ti se svidi. Pa možda opet ne.
Ono što mi se istinski sviđa je violentan glas Mary s kojim se na trenutke poigrava i ostavlja dozu simpatičnosti, a ujedno i bezosjećajnosti. Ukoliko volite zvuk klavijatura dopast će vam se prva numera s albuma, Stand and Deliver, kao i druga pjesma My Love Is My Disease. „Dont tell me to smile if you dont know me“ je tako surov stih koji zapamtiš odmah nakon prvog slušanja albuma. Pjesme koje bi izdvojila s ovog albuma su Pleasure Drive, Come Alive i Flowers in the Attic. Instrumentalna postava u prve dvije numere daje pjesmama plesni detalj, dok te treća ostavlja u razmišljanju.
Kratki rezime australskog indie benda – naćuli uši i vertigo starta. Teško za razumijeti, lijepo za slušati pa istim smjerom natrag.
