Istaknuto
19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

Knjige

Recenzija – “Tamni čovjek Birger” (Vidaić, M.): Lirska kuća rutine

16.08.2017. Bonislav KamenjaševićFoto: vbz.hr

U poeziji se sve nekako vrti oko trolista nerazumijevanja, djelomičnoga i cjelovitoga razumijevanja te u skladu s time i trolista nepovezana, donekle povezana i potpuno povezana naslova. Što je poezija suvremenija, takve su osi možda i izraženije. Zato čitanje iste lirike zahtijeva višestruko opetovanje (daleko nesrazmjernije količini građe, u usporedbi s drugim tipovima diskursa).

Čitanje je to ne više (samo) iz užitka, već i iz teorijske svijesti i onoga što nam je namro razvoj. Vjerojatno ovisno o mogućnostima tumačenja ovise i mogućnosti vrednovanja pročitanoga. S tim mislima na umu, valjalo bi zakašnjelo reći ponešto o jednom prošlojesenskom naslovu.

Naslov, ciklusi i paratekst

Martina Vidaić izdala je prošloga listopada nekoliko listova poezije, svoju drugu zbirku pjesama – Tamni čovjek Birger (VBZ) – intimnu ekstrospekciju i autoanalizu („cijeli život nisam naučila / nekoga stjerati u kut //“), podijeljenu u pet otprilike ravnopravnih ciklusa (12, 9, 12, 11, 9).

Premda većina naziva ciklusa umnogome i designira rečeni privatum, redom: Ja samo želim da me odbacuješ, Cvjećarica, Kuća od sramežljive cigle, onaj paratekst koji udara početni veslački ritam i određuje (s)misaoni i poetički smjer zbirke jest Sjećaš li se Mary Bell? Iz njega izviru i sve ostale preokupacije lirskoga subjekta.

Ime otvarajućega ciklusa priziva kultni Kusturičin film, međutim ono u skladu s tamom glavnoga naslova konotira jednu puno mračniju priču i osobu. Mary Bell je daviteljica iz Tynesidea čiji je teški život (majka prostitutka neprestano ju je i ustrajno zlostavljala; nije pouzdano znala tko joj je otac) vodio prema ubojstvu dvaju dječačića i kasnijoj izmjeni pseudonima, odnosno životu u tajnosti (Mary Bell Order).

Ženski subjekt, svakodnevlje, rutine i poezija

Takav je crnjak lirskom glasu poslužio kao poetski i teorijski lakmus kojim na intimnom primjeru isprva uranja samo u pitanja položaja žena, a kasnije i u problematiku (ženskoga) subjekta. Potom otvara i raspravu o snazi i moći knjige i poezije, a sve završava borbom protiv rutine, navike koja je „rupa u vremenu“. Martina Vidaić još je jedna od pjesnika svakodnevlja i još jedna od onih koji se bore protiv svakodnevlja.

Žene „koje nikad ne nose hlače“ u pjesmama drže uglove kuće, peru, pletu i šivaju, bave se majčinstvom. Njihova je osnova tijelo. One se kreću na potezu od kuće do tržnice i svojim kćerima ostavljaju tek Priručnik za svaku ženu. One se kreću na potezu od služenja do patrijarhata.

Neprestano s omčom koja ih guši i pritišće, koja i lirski subjekt dovodi do nepodnošenja, do puknuća, povlačenja u sebe: „Tog su ljeta šljive dozrijevale unatrag / Meso im je bilo modro / pa zeleno / pa posvijetlilo u cvijet“.

Raskrajanje ličnosti lirskoga subjekta

Metafore tkanja, pletenja i šivanja (struktura pčelinjih košnica, kuće, šavova i pletiva u pjesmi Žene koje mi prethode); prodor u intimu („raskrojene gaćice“, „golo međunožje“) gurnutu na otvoreno, na hladnoću („hladna keramika“), na milost i nemilost; opstetricijske metafore voća s košticama („Maternica sliči na plosnatu krušku“); dijelovi tijela koji se raspadaju, osipaju kada se i nakupljene emocije (tuga) polako odlijevaju u sudoper („Hrana koja je tu jedina je hrana / Nestane li, jedino meso bit će moje meso / Nestane li, bit će tišine“): sve su to samo neki od asocijativnih vidova raskrajanja ličnosti lirskoga subjekta, o čemu svjedoči i grafijski, morfemsko-sintaksno iščašen redak „a najradije bih pukla po, rekla –“.

Knjiga i pjesništvo

Međutim u zacrtani okvir tradicije i mrak zadane strukture ženskih poslova prodire svjetlost knjige kao transgresivni simbolički kapital, jer je „dobrovoljna glad“ dobrovoljno ropstvo, a to nije opcija. Obrazovanje je jedini put koji se, doduše, ne može nikad do kraja ostvariti, ali važno je krenuti: „Cijeli se život pokušavam roditi“.

U pjesmi Stubište za čitanje začudno se spajaju priroda i kultura, odnosno stabla/drveće/šuma s listovima/knjigama/knjižnicom i njenim policama-plućima kamo lirski subjekt odlazi roditi se, ostaviti jajnike na stubištu. Ali ima li snage oduprijeti se onaj tko se nikad nije borio?

Ozbiljno je polje borbe i pjesništvo. Samoosvrćući se na vlastitu proizvodnost, tekstualni glas propituje i manje „glamuroznu“ pozadinu poezije, neke od rak-rana pjesnikovanja: (obiteljsku) kritiku i nepriznavanje te tržišne mogućnosti.

Knjige su trgovina, obična više ili manje bezvrijedna roba, pjesnici su trgovci riječima, knjiga poezije osobito je nepraktična i ako se u nju ne može umotati cvijeće, ne samo ono verbalno, može makar poslužiti za potpalu.

Formalni plan zbirke

Formalno, pjesme su velikom većinom strofoidne, s interpunkcijom (ali bez točke!) i u njima velika slova prate ritam rečenice. Svega je nekoliko pjesama stihično, a jedna je bez velikih slova (Ritam vrabaca koji i grafijski, i tehnički, i sadržajno odjekuje snježnim i snovitim redcima Anke Žagar).

Tekstualna instanca točke ne stavlja jer se ne odriče poezije (tamo gdje ih inače stavlja kao da se svega odriče), i ništa ne čini konačnime. Treba ostaviti otvorenim mogućnost zakoraknuti u nepoznato, kako to reče Rimbaud.

Tamni čovjek Birger sadrži i citate, aluzije i reminiscencije iz glazbe, književnosti, filma (CeDell Davis, Biblija, Fabrio, Lorca, Borges, Waits, Marija Čudina, Anka Žagar, Lynch itd.)

Poetske strategije

Strategijski su principi pjesmovne gradbe iterativni ritam asocijacija (plastično razvidan u pjesmi Burka) i instrumentalizacija Šklovskijeva očuđenja, temeljnoga modusa poetskih tvorbi i jezika umjetnosti. Ono što je okoštalo u rutini svagdana lirski glas izvrće.

Plastični su primjeri asocijatizacije začudnih metaforičkih sklopova: „napravi kašu od pluća od maramica / Moram vidjeti nešto bijelo da bih disala“, „janje usmjerava meso iz bijele veste u dim“ te „u kotačima bicikla okreću se dva gola kišobrana“.

Također, ukupnost se motiva može podvesti pod dva para riječi čijim se uvećanicama i umanjenicama stvaraju jezične dosjetke višestrukih značenja: ruta/rutina i tajnica / mala tajna. Automatizacija rituala tama je koja se od naslova do pjesama provlači knjigom: jutarnja vožnja taksijem, doručak, računalo, burza, posao, slobodno vrijeme, čitanje, kućanski poslovi, kupovina, kauč, večera, računi, plaćanje, izlasci, ljeto, plaža, kolodvori i odlasci itd.

Pojedinačne pjesme i obračun s rutinama

Kadrovi putovanja, kolodvora, odlazaka (Autobus u lošem krajoliku) – oštre izmjene oštrih metafora (curenje senfa, smrad rakije i dima, muhe, silovanje, igle koje prodiru) – poručuju da se ne može reći „obranit ću se“ jer nitko ne zna hoće li se uspjeti obraniti od (nerafiniranosti) života.

U tjeskobnom simultanizmu simfonije grada oslikava se prizor vedute parka s fontanom u kojoj se kao u tamnoj nutrini ogledala odražavaju alkohol/droga/izgubljenost (I svih djela njegovih). U njoj plivaju crvene ribe krvi, a radnička zelena odijela travnati su ležajevi parka.

Vježbanje smrti ritual je prije spavanja. Prekidač, bljeskajuća lampa i ritam svjetla na plafonu Dragojevićeve su klompe koje govore srcu kakvo ga umirenje čeka: „malo se vježba, potom se prekine“.

U Putu cvijeća jeza od rutine ogleda se u fotonegativu poznate rečenice Gertrude Stein: „Ne ruže Ne ruže Ne ruže“.

Nepoznato

Izvrsna performativna pjesma Krala sam grožđe nudi kakav takav ključ za bravu svagdana. Kuća je brana običajnoga koja se ne napušta, prostor navike iz koje je teško izaći, zakoračiti u svijet, u novo i nepoznato (točke i Rimbaud!), u drugo i uzbudljivo. Gdje vrebaju i opasnosti.

Treba izgovoriti i jezikom srušiti sigurnost rutine. Što više govoriš veći je svijet, širi, bogatiji. Šutnja sužuje njegove granice.

Ključ je bijeg i odlazak, bili to listovi poezije bilo to nepoznato. Ponekad i oboje odjednom. Ponekad samo strateški uzmak, kako nam rječito poručuju već dobrano poznate zbiljske slike iz poetskog vrta Birgera: „Kao da je netko zapalio stotine domovnica, / tako ovih dana ptice polijeću sa žica / da odlete na bolje mjesto“.

Tamni čovjek Birger

Tamni čovjek Birger zbirka je krhotina razlupanih ogledalaca u čije nutrine voajerski upisujemo svijet, skup je intimnih, pseudoautobiografskih elipsi, na tragu podcrtanih poetičkih obrazaca metonimizacije. Pa je već lijepo ako i jedno stakalce bude ona uspjela slika, rečenica, strofa, a ponekad i cijela pjesma po sebi, ponekad i cijeli ciklus. Izvrsna prva dva ciklusa. Kasnije je tempo malo pao, premda je do kraja ostalo vrijednih pojedinačnih ostvaraja.

No i to se mora dodati: pogačarski rečeno, zbirka se sasvim prirodno ugrađuje u suvremenu hrvatsku poetičku ravan. (Doduše, a koja se na ovaj ili onaj način ne uklapa?!) Što je i razumljivo, ako se uzme, ono što već svi uzimaju kao faktum, da su danas čitatelji poezije gotovo isključivo autori koji se međusobno čitaju (problemi poezije koji se posredno spominju i u Birgeru).

I da se konačno metne (prva) točka na i zbirke: Tamni čovjek Birger dokaz je da „kod nas nema da poezija tek tako paradira“.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari