Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Film

Recenzija: The Act of Killing – neukusna komedija o genocidu?

06.04.2014. Kristina Vrdoljak

Foto: screenshot

Joshua Lincoln Oppeheimer proveo je više od 10 godina s paravojskama, odredima smrti i njihovim žrtvama intervjuirajući  ih te skupljajući djeliće kolaža za sliku odnosa između političkog nasilja i i njihova odraza u javnosti. U kolažu su se našla i indonezijska ubojstva između 1965. i 1966. te posljedično i važna ličnost za to razdoblje. Anwara Conga upoznaje 2005. i započinje film Čin smaknuća .

Anwar i njegovi prijatelji  bili su sitni lopovi koji su prodavali kino ulaznice na crno, a danas ih gledamo na malim i velikim ekranima. Ono što se dogodilo u međuvremenu jest svrgavanje indonezijske vlade 1965., njihovo promaknuće u vođe odreda smrti i milijuni mrtvih ljudi, navodnih komunista; etničkih Kineza, intelektualaca, sindikalista, zemljoposjednika bez zemlje, ujedno svih neistomišljenika vlade te pet desetljeća reketarenja i održavanja straha u narodu te veza u politici.

Anwar je u svojim ubojstvima bio kreativan, oponašao je svoje filmske junake Marlona Branda i Al Pacina, bio je ‘gangster’ u trapericama, slobodan čovjek s dozvolom za ubijanje. Oppenheimer je također bio kreativan pa i inovativan u svojim metodama – stvorio je film unutar filma. Anwar je dobio dozvolu za snimanje vlastitog filma, reinkarnirao je scene ubojstava i mučenja ponekad glumeći ubojicu, a ponekad žrtvu.

Ova sadistička priča neušminkano je zabilježena kamerom te ima mutne granice između dobra i zla, otkriva čovjeka iza ubojice, njegovu humanost, a ponajviše šarm koji film čini duhovitim i zabavnim za gledanje.

Osim toga, smijemo se i apsurdu koji se pojavljuje kada se zločincima ‘dodjeljuju medalje’  za svaku učinkovitiju metodu ubijanja ili ‘humanijeg istrjebljenja“, karikaturi logike iza režima.  Počinitelji se distanciraju od strahota odbacivanjem odgovornosti preuzimajući na sebe samo ponos za počninjena djela. Oni ne žive u strahu jer žive u uvjerenju da su daleko od kandži zakona.

We crushed their necks with wood. We hung them. We strangled them with wire. We cut off their heads. We ran them over with cars. We were allowed to do it. And, the proof is we murdered people and were never punished. The people we killed, there’s nothing to be done about it. They have to accept it. Maybe I’m just trying to make myself feel better, but it works: I’ve never felt guilty, never been depressed, never had nightmares.

Ne, ovaj film nikako nije neukusna komedija o genocidu. Ovaj film tjera svoje likove i svoju publiku na katarzična proživljavanja tuđih sudbina, na otkrivanje humanosti, osjećanje grižnje savjesti i osvješćivanje stanja jednog napaćenog naroda kroz lukav, indirektan način sve dok vam ne izbije zrak iz pluća i ostavi vas sve da se gušite u istini.

O kvaliteti filma govore i sama imena koja se uz njega vežu – izvršni producenti Werner Herzog i Errol Morris, a na  utjecajnost i relevantnost sadržaj upućuje neotkriveni identitet osobe koja je radila na njemu, anonimca u strahu ubojica koji su i dalje na vlasti usprkos svemu.

(Visited 158 times, 1 visits today)

Komentari