Recenzija – “The Altar” (Banks): Nemušto i dosadnjikavo
Što je potrebno da se mainstream pop ugura u nišu alternative, indie izričaja? Recimo, kada Travis izvede Hit me baby one more time čini li to Britney indie rockom ili Travisa popom?
Iz tko zna kojih razloga “The Altar”, svoj drugi album, Jillian Banks nije nasnimila kao tečni pop nego ga pretencioznom produkcijom pokušava ugurati u indie pop, dark pop, alt r&b, electro pop i gomilu drugih besmislenih glazbenih ladica. Umjesto pokušaja da snimi hitoidni mainstream pop album, Banks je izabrala biti neshvaćena alt-pop heroina, i nadasve mašila. Nije da bi s prvom opcijom zasigurno pogodila, ali pokušaj bi bar bio legitimniji.
Sto baba, kilavo dijete
Wikipedia o kantautorici Banks pruža podatak da je za snimanje drugog albuma koristila pomoć ni manje ni više nego deset producenata. Pobogu, pitate se vjerojatno, zar se takva nesamostalnost može nazvati kantautorstvom? Fast food glazbeno konzumiranje, baš poput ambalažnog papira, trpi sve pa tako nitko pretjerano ni ne propituje otkud da se Banks etiketira kao singer-songwriter. Alal, i gori od nje su se dičili kantautorstvom pa svijet svejednako nije propao. I što su uradili svi ti producenti s “Altarom” nego skrčkali neprobavljiv miks, košmaran i naporan, jer puno baba gotovo uvijek daje kilavo dijete.
Dvanaest pjesama albuma konačni zvuk duguje podjednako estetici grungea koliko i r&b i pop naslijeđu. Kada je Kurt čas vrištao iz petnih žila pa čas tiho hvatao zrak da bi opet vrisnuo, nije on smatrao da tako mora zvučati jer to ‘prolazi’ kod publike nego je osjećao da je to jedini način da izrazi sebe, potežući duboko s dna bolna želuca. Kada Banks čas vrišti čas šapuće na podlozi napete elektronike i loopova to je u svrhu njenog obračuna i s bivšim i sa sobom i sa svima nama, ali ponajprije jer bi u nedostatku vokalnih sposobnosti taj vokalni zahvat možda mogao ‘prodati’ alt-pop pjesmaricu.
Hladna juha
Pričice mrzim te najviše na svijetu; kriv si što sam ovakva; puno mi je bolje bez tebe; dabogda te voda odnijela; kamo sreće da te nikad nisam upoznala; bez tebe sam svoja; sama sam sebi najveći neprijatelj, ali bolje i to nego tvoj prijatelj; napokon se osjećam slobodnom i slični infantilni obračuni sa strahovima spram osobnog identiteta prouzročeni navodnim brodolomom ljubavi odbojni su koliko i hladna juha. Valjda su toga bili svjesni i svi ti producenti pa su dodali malo loopova, težih synth-pop ritmova, malo prigušene elektronike, dubokih beatova, glasno-tiho i brzo-sporo aranžmana ne bi li Banks progurali kao neku alt-pop ovo-ono heroinu čija je glazba toliko posebna da mora biti ‘teška i neprobavljiva’ na prvo slušanje. Pa i na drugo. Pa i na treće. Ama, mo’š mislit.
Kada Lily Allen kaže da nije pop nego indie i umjetnica to nam je simpatično jer mala je blesava po defaultu i jezik joj je brži od pameti, ali radi prokleto dobar pop. Ali Banks!? Stisni eject, i pusti Lily.
