Recenzija: The Imitation Game – Alan Turing izdignut iz pepela u maestralnoj izvedbi Cumberbatcha
Biografske drame jedan su od Akademijinih najdražih žanrova – barem po broju nominacija i nagrada koje takvi filmovi osvoje. The Imitation Game nije iznimka: filmska priča o genijalnom britanskom matematičaru, logičaru, kriptografu i teoretičaru računalstva, Alanu Turingu, inkarnirana je u Benedictu Cumberbatchu koji svojom impresivnom glumom odaje počast ovom zanemarenom znanstveniku. Priča o Turingu dugo vremena bila je nepoznata široj javnosti budući da je sav njegov rad, kojim je nevjerojatno unaprijedio računalstvo kakvo ga danas znamo, bio strogo čuvana vojna tajna. Stoga ovaj film, temelj na knjizi Andrewa Hodgesa, Alan Turing: The Enigma, nije nastao u maniri blockbustera da bi poslužio kao opijum za mase koje će nahrupiti u kina i napuniti blagajne, već se radi o svojevrsnoj isprici Turingu za sve nepravde koje mu je učinilo društvo kojem je on ostavio neprocjenjivu znanstvenu baštinu.
Netipično biografsko uprizorenje
The Imitation Game izdvaja se od ostalih filmskih uprizorenja života neshvaćenih, odbačenih i izoliranih genijalaca po tome što ima specifično konstruiranu radnju koja odmah u početku odbacuje premisu da će sve voditi općem prihvaćenju glavnog lika te njegovoj prilagodbi u društvo. Redatelj Morten Tyldum majstorski balansira dijegezu, izmjenjujući scene radnjom smještene u različite periode Turingova života, ali tako da u nijednom trenu niste zbunjeni tim flashbackom. S lakoćom niže kadrove o mladom Turingu u školskim danima kojeg vršnjaci maltretiraju zbog njegova briljantnog uma, nastavljajući s radnjom u pedesetim godinama prošlog stoljeća u nokturalnoj atmosferi policijske stanice u kojoj Turing daje iskaz o svom tajnom radu za britansku vladu tijekom Drugog svjetskog rata. Drugim riječima, odmah na početku vidimo ga na njegovom apsolutnom dnu i u vrijeme kad je bio naivan dječak te u četrdesetima kad se morao skrivati od javnosti i vlade kojima je njegov rad neizmjerno pomogao. Tek kasnije dolazimo do prave radnje i postupno shvaćamo da Turingov vrhunac neće biti dugog vijeka.
Naime, on se u svojim kasnim dvadesetima pridružio timu od petoro posebno odabranih istaknutih znalaca za koje je vlada smatrala kako mogu pomoći u dešifriranju njemačkog koda koji bi im omogućio da dobiju rat. Tim je djelovao u tajnosti u Bletchley Parku. Ono što je izvanjskom svijetu djelovalo kao tvornica radio uređaja, ustvari je bio tajni pogon u kojem su se prisluškivale njemačke radio veze odaslane u eter. U svojih sto četrnaest minuta, The Imitation Game nalazi dovoljno vremena da istraži dimenzije ljudskosti u neljudski genijalnom umu, oživi heroje koji su djelovali iza kulisa ratnih zbivanja i omogućili pobjede na bojištu te stvara pritom neizvjesnost u gledateljevu umu o konačnom ishodu rata, iako smo svi dobro upoznati s time.
Turingov um njegovo je najveće blago, no isto tako i najteže breme koje ga vuče dalje od bilo kakvog nastojanja da stvori neke bliske veze s ostalim likovima. Međutim, tu je prva greška koju su scenarist Graham Moore i redatelj Morten Tyldum očito previdjeli: nastojali su prikazati Turinga kao apsolutno dominantnog intelektualca koji svako malo izgovara rečenicu: „Vi to ne možete shvatiti!“, kad ga bilo tko proupita o njegovu radu na stroju koji je razbio njemački tajni kod. Nastojanje da Turing svojim kolegama objasni sistem po kojem njegov stroj funkcionira prilično je labavo te gledatelj ne stječe dojam da se njemačka šifra uopće može razbiti na taj način. Lik Joan Clarke (Keira Knightley) jedini je koji od početka nailazi na empatiju i suosjećanje prema Turingu, pa očito ona jedina i shvaća što sve njegov stroj može napraviti. Baš kao što Turing nastoji svima dokazati da nije monstruozan kakvim ga smatraju te da nije ljudska verzija svog stroja, tako se i Joan mora dokazati kao jedina žena u iznimno patrijahalnom društvu koju su od prvog dana ugnjetavali roditelji, kolege i društvo općenito. Također, Joan je uz Turingov lik jedina koja nije plošno obrađena te čija karakterizacija je odraz baš nje kao osobe. Ostatak glumačke postave morao se snaći s poprilično aljkavim dijalozima s obzirom da su okarakterizirani isključivo kroz radnju i to držeći se dosta arhetipnih osobina kako bi recipijenti lakše shvatili tko je kakav. Recimo, o Hughu Alexanderu (Matthew Goode) od prve se scene stječe dojam da je pametan, uglađen, šarmantan i savršeno svjestan toga što se kasnije pokaže istinitim kroz njegovo slatkorječivo udvaranje ženama te alfa-mužjak poziciju u timu u kojem radi.
Nadalje, odvijanje radnje po deus-ex-machina konceptu, u kojem se Turing vraća u prošlost, pričajući o svom životu policijskom inspektoru koji je uvjeren da je Turing sovjetski špijun, ustvari je povijesna netočnost. Naime, Turinga je ista ona država u čijoj je službi radio te joj pomogao donijeti pobjedu u ratu, osudila zbog homoseksualnosti te prisilila na kemijsku kastraciju. Turing u filmu otkriva inspektoru istinu o sebi čime bi, da se to doista i dogodilo, počinio veleizdaju budući da mu je vlada zabranila ikad pričati o tome što je radio u vrijeme Drugog svjetskog rata pa bi bio pogubljen zbog toga. Drugim riječima, snašla bi ga kazna puno gora od one koju su mu odredili kad je priznao da je homoseksualac. Također, tu činjenicu o njemu saznajemo kroz flashbackove na Turingove školske dane u kojem se zaljubljuje u vršnjaka Christophera po kojem kasnije i nazove svoj stroj za razbijanje njemačke šifre. Kasnije u životu, Turing logično skriva tu informaciju o sebi budući da je tad bilo protuzakonito biti homoseksualcem, no istina je da je Turing u mnogočemu bio ispred svog vremena, pa tako i u uvjerenju da će država uskoro prepoznati da seksualnost nije osobni izbor te će ukinuti kaznu za to zbog čega je odmah potvrdio optužbe. Vjerojatno dramatičnosti radi, taj dio scenarija odudara od stvarne priče, a teško da će gledateljstvo to moći zamjeriti scenaristu jer velik dio publike nije upoznat sa životom i radom ovog matematičara.
Gluma nadoknađuje sve
Srećom, tih nekoliko promašaja i nelogičnosti glumačka postava uspijeva nadvladati tako što izvlači najbolje iz sebe i likova koje utjelovljuju. Važnost jezgrovitog pripovijedanja ove priče i upoznavanja gledateljstva te educiranja o važnosti Turingovog rada uspješno je adaptirana, prvenstveno zahvaljujući maestralnoj izvedbi Benedicta Cumberbatcha koji još jednom dokazuje koliko mu leže kompleksne uloge izoliranih intelektualaca koji graniče s Aspergerovim sindromom. Film nije prošao Bechdelov test, budući da je Keira Knightley jedna od dvije glumice koje se pojavljuju u filmu, no njezina je uloga jednako impresivna kao i Cumberbatchova. Joan Clarke samo je jedna od brojnih žena koje su svakodnevno pomagale vojsci u presretanju i dekodiranju njemačkih šifri, a njezin britki um uspješno je konkurirao Turingovom. Osam nominacija za Oscara kao i činjenica da se našao na popisu Deset najboljih filmova 2014. godine koju tradicionalno sastavlja American Film Institute, dokaz su da je film našao na odobravanje struke i kritike, a na publici je da zahvalno i, vrlo vjerojatno, suznih očiju napusti kino dvoranu nakon odgledanog filma jer su dobili povijesnu lekciju o impresivnoj ličnosti koja je dobila priliku uzdignuti se poput feniksa. Mnogi drugi znanstveni junaci i dalje su neopjevani u trubadurskim pjesmama, neodgledani u filmskim uspješnicama i neoživljeni na stranicama knjiga. Sva sreća da se skoro svake godine na meti Akademije nađe barem jedan biografski film pa možda jednog dana i svi oni dođu na red.
