Recenzija – The Men: Na ovom frontu ih dobiva bilo koji kauboj koji provodi ugodno popodne u krčmi!
The Men je osnovan 2008. godine od strane trojice frendova. Nick Chiericozzi, Chris Hansell i Mark Perro činili su prvotnu postavu benda. S vremenom su Hansella napucali, a oko Nicka i Marka su se počeli skupljat neki novi ljudi. Četiri izdana albuma u niti pune četiri godine je zaista impresivna brojka, no nikad nisam bio siguran da li albumi u tom slučaju gube na kvaliteti, tako da nisam ni sad.
Novi album naslovljen “New Moon”, čini The Men (čije ime je već samo po sebi dosta općenit pojam) jednim od najtežih bendova za ‘guglanje’. Pomučit ćete se prije nego što uspijete naći neku suvislu informaciju o njima (postoje još bar 2 benda s istim imenom) te žanrovski ih profilirati slušajući bilo koji od četiri albuma.
Krenimo redom. Prvi album, “Immaculada”, definitivno je album koji ne spada u 2010. godinu. Stil sviranja seže u rane devedesete, uz masivan post-hardcore utjecaj, jer izgleda da su dečki odrastali s upravo tim stilom glazbe. Također, nemate priliku često čuti kako punk bend u svoju sirovinu od glazbe umiješa shoegaze koji je čini još više distorziranom. Screamo vokal u nekim situacijama djeluje dosta psihotično i depresivno, a atmosfera je crna i čađava. Prilično mračan album.
Nadalje, “Leave Home”, je njihov prvi album koji je priskrbio zasluženu pažnju. Bend se malo više okrenuo rocku, još uvijek dosta šumovitom i distorziranom, vrištanje je zamijenjeno ne-tako-visokofrekventnim deranjem, što više drži inicijalnu punk filozofiju. Smatram ovaj album samom definicijom noise rocka, ali ne konzervativnog, već otvorenog prema različitim glazbenim pravcima.
Dolazimo do prošlogodišnjeg, najhavljenijeg i najraznovrsnijeg albuma, “Open Your Heart”. Pretjerani šumovi u glazbi dovedeni su do minimuma, a bend se još više okreće rocku i tako dolazi do nešto šire publike. Na uvodnoj pjesmi zvuče kao što bi Foo Fightersi mogli zvučati 2000. godine da ste ih stavili svirat u vlažan podrum s najskromnijom opremom. Predstavljen je i utjecaj surf-rocka odnosno country glazbe. Album je nešto smireniji od prethodnog, pa je tako nestalo i deranje, što i nije tako dobro, jer Mark Perro stvarno baš i ne zna pjevati čistim vokalom. No, uzmete li u obzir da su generalno post-punk bend, jedan dio vokalnih gluposti im se može oprostiti. Country Song s ovog albuma je nešto stvarno odlično.
New Moon
Naposljetku, ostaje nam malo bolje se posvetiti novom albumu. “New Moon” nam donosi logičnu glazbenu tranziciju s prethodnog albuma na kojem su country melodije dobile svoju sitnu minutažu. Na albumu iz 2012. gotovo je svaka pjesma drugačija, zato je album i podigao toliku prašinu. Kod novog to nije slučaj, uzet je samo taj country segment prethodnog albuma i on je pomno razrađen. Tako je “New Moon” više country rock nego post-punk album, ali psychedelic rock utjecaj još uvijek je prisutan u atmosferi pjesama pa to donekle spašava situaciju. Usna harmonika je preuzela inicijativu, ali vokal je i dalje očajan (nema opraštanja ovaj put). Meni osobno se album svidio, prvenstveno zato jer mi je ovo jedno od prvih intimnijih iskustava s usnom harmonikom. Gledajući malo šire, album je zapravo prilično loš, jer bend je izašao iz onog štiha u kojem je bio prilično dobar, zaronio u country vode, a na tom frontu ih vjerojatno dobiva bilo koji kauboj koji provodi ugodno popodne u krčmi. Uza sve to na albumu bi valjalo istaknuti Bird Song i nešto bržu Brass. Stvar za koju su napravili video, I Saw Her Face, je definitivno promašaj, mjuza funkcionira, ali vokal nikako.
Nekom pukom slučajnošću The Men možete pogledati sutra u Močvari. Uživo bi to trebalo izgledati prilično energično, a ova zimska atmosfera poslužit će za ugođaj i bit će odlična pozadina pjesmama sa starijih albuma. Nakon prošlogodišnjeg masovnog ugošćivanja post-rock bendova, Izgleda da će ova godina proći u znaku post-punka i noise rocka. Metz je jedan od rijetkih bendova koji je uspio nastupiti u trenutno zatvorenom Žednom Uhu, a za 5. mjesec je najavljen dolazak legendarnog benda Swans u Pogon Jedinstvo.
Sve u svemu, ovo je najlošiji album benda. Iako nije toliko loš u usporedbi s nekim današnjim bedovima koji prodaju maglu i većina indie/hipster ekipe će ga voljeti, upravo zato jer je na momente simpatičan, ali samo to. Proveo sam vas kroz prošle albume upravo zato da prikažem koliko su uspješnije realizirani. Bend se trebao držati onog u čemu su bili odlični, no ne bih želio ostaviti dojam da pljujem po eksperimentiranju i glazbenoj progresiji. Izgleda da sam s razlogom bio skeptičan prema štancanju četiri albuma u četiri godine, negdje je moralo puknuti. Nek si uzmu bar dvije godine za sljedeći.
