Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Glazba

Recenzija – ‘The Monsanto Years’ (Neil Young & Promise of the Real): Obračun s neprijateljima planete

16.07.2015. Filip KušterFoto: www.neilyoung.com

Dobro došli na još jednu porciju Neila Younga, čudesnog Kanađanina koji u svojoj sedamdesetoj godini očitava lekciju svim dušebrižnicima. Lekcije održava iz područja zvuka i stihova, suradnje s ostalim glazbenicima, društvenoj osviještenosti i konceptu albuma. Gotovo nevjerojatno zvuči da je Young na sceni od 1968. godine, što bi značilo da barem devedeset posto ljudi koji čitaju ovaj tekst nisu bili rođeni (niti u planu) kada je dragi nam Neil odsvirao The Last Trip to Tulsa, prvu antologijsku pjesmu, koja traje preko devet minuta. Sve kasnije samo je preraslo u legendu, koja će za pedeset godina prerasti u mit, a mnogi novi glazbenici će se pitati kako je bilo moguće da jedan čovjek iza sebe ima ovakvu ostavštinu.

Da se razumijemo odmah na početku, „The Monsanto Years“ nije album koji će biti označen kao nešto novo i eksperimentalno u Youngovom zvuku, ali je sve ono što se od njega očekuje. Tko misli drugačije, sigurno je još pod utjecajem alkoholnih para nakon čitanja Youngove autobiografije „San jednog hipija“. Uostalom, kad pročitate da čovjek u posljednjih 50 godina nije bio trijezan duže od dva dana, nameče se pitanje – kako je sposoban u posljednjih šest godina izdati sedam albuma?

Foto: facebook.com/neilyoung

Foto: facebook.com/neilyoung

Young u sebi možda više nema snage za famozne energične i emotivne koncerte, ali dovoljno je mudar uzeti kvalitetne glazbenike koji će albumima dati dozu svježine, a njemu samome i dodatnu inspiraciju za daljnji rad. Na albumu, koji se pojavio na tržištu krajem lipnja 2015. godine, Youngu društvo čini američki rock and roll bend Promise of the Real. Za njih vjerojatno niste čuli, a zanimljiva je činjenica kako je frontmen te grupe iz Kalifornije, Lukas Nelson, sin dobro nam znanog ljubitelja trave i viskija, Willieja Nelsona. Tako je preko koje čašice i jointa viška došlo do suradnje između legende i sina legende. Da ne ostane sve na (i)legalnim supstancama i da ne pomisle neutralni promatrači da se rock svodi na seks i droge, moram reći da ekipa iz Promise of  the Real sasvim savjesno odrađuje svoj dio posla. Neću ih uspoređivati s prijašnjim Neilovim suradnjama s Crazy Horseom i Pearl Jamom, jer su prvi previše toga prošli s Kanađaninom, a drugi su previše popularni za bilo kakav oblik usporedbe.

Kroz album „The Monsanto Years“ Young se najviše bavi kritikom korporacija koje proizvode GMO hranu te na taj način truju današnje društvo. Monsanto je ujedno i naziv za međunarodnu korporaciju koja operira na području poljoprivrede i biotehnologije. Koliko je ta kompanija suštinski zla, pokazuje činjenica da su u svojoj stogodišnjoj povijesti genetički modificirali sjemena, sudjelovali u razvoju nuklearne bombe, a bili su i pod istragom Ministarstva pravosuđa SAD-a 2009. godine. Znači, način rada jedne takve firme dovoljan je razlog da im Neil Young posveti album i izbaci im u lice sve što jedan moderni hipi, dok otvara Coca-Colu, želi poručiti.

Foto: facebook.com/neilyoung

Foto: facebook.com/neilyoung

U prvoj pjesmi (od njih devet), A New Day For Love, Young se posvećuje našoj najdražoj planeti Zemlji. Shvaća kako je opustošena, želi pokazati koliko mu je do nje stalo i koliko je bitno zaštititi je od svih nedaća. Stihovima „It’s a new day for the planet, It’s a new day for the sun, to shine down on what we’re doin’, it’s a new day for love“ praktički vidimo njegovu zaljubljenost u zrak, zemlju, vodu, sve što je toliko lijepo na našem planetu. Priroda i nakon toliko godina ostaje inspiracija za staroga hipija. Dovoljno inspirativno da nastavimo dalje. U njegovim pjesmama nema puno metafora, vrlo jasno se razazna što pjesnik želi reći, pa nam tako Wolf Moon priča o utjecaju punog Mjeseca na život na Zemlji. U svojem prepoznatljivom štihu, uz malo akustične gitare, malo usne harmonike, lijepo nas vodi kroz zavodljivu pjesmu.

Na pjesmi Rock Star Bucks A Coffee Shop lijepo se sprda sa svim konzumentima svjetski popularne, kod nas još nepostojeće, Starbucks kave. Melodijski, to je vesela pjesma, ali u stihovima se toliko ruga svim korporacijama i političarima, da je samo on mogao napisati tu pjesmu bez kasnijih posljedica na karijeru. Ponajviše jer Neil Young ne mari tko će što misliti o njemu, s obzirom na to da on radi što hoće i kako hoće. Refren je također genijalan: „Monnn-sannn-tooo, let our farmers grow what they want to grow (…) Monnn-sannn-tooo (and Starbucks), mothers want to know what they feed their children“.

Uglavnom, cijeli album ima prst uperen na franšize koje okupiraju svijet svojim nezdravim proizvodima, pa tako u pjesmi Big Box poziva na slobodu koju smo izgubili zakonima, radnicima u Walmartu želi veće plaće, a za kapitalističke tvorevine ima samo par riječi: „Too big to fail, too rich for jail“. Ta pjesma je ujedno i najduža na albumu, a kao takva mi je odmah iskočila kao favorit, znajući i prije nego što sam je preslušao da će imati barem nekoliko solo dionica na električnoj gitari. Ima ih, naravno, uz prepoznatljiv youngovski stil.

Posebno dirljiva je posljednja pjesma If I Don’t Know u kojoj, suočen s porazom i znajući da je situacija svakim danom po majčicu Zemlju sve gora, pokušava doprinijeti njezinom ozdravljenju preko svojih pjesama. Zvuči i svakako jest utopijski, ali u današnjem svijetu, kada se sve svodi na reklamu i konzumaciju, nekako je čudno, ali i strahovito hrabro, vidjeti čovjeka koji poput Cervantesovog junaka juriša na tužnu prirodu današnjega društva.

Kako sam puno toga o albumu rekao već u samom uvodu, zaključio bi tekst s dvije stvari. Prva je ta da je ovo još jedan u nizu albuma kojim će nam Neil Young reći koliko ga (ni)je briga što drugi misle o njemu; on će nastaviti raditi, o ovoj temi svoje je rekao, a što će biti sljedeće, ostaje nam da vidimo. Druga stvar – citat iz pisma indijanskog poglavice Seattlea: „Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo – zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. (…) čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.“

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari