Recenzija: The Paperboy – Ljubav i ubojstva na +40
Nakon tinejdžerske slave u 80-ima preko „Brat Pack“ filmova i novijih kultnih ostvarenja kao High Fidelity i Grosse Pointe Blank, John Cusack danas bira uloge koje želi, ne brinući se hoće li mu to ugroziti zvjezdani status. Naime, radi se o glumcu koji se ne libi u svojem slijedećem velikom filmu ekran dijeliti sa Nicolasom Cageom, izvrsnim glumcem koji trenutno djeluje kao repelent za dobre projekte. Unatoč promašajima kao 2012 i nedavni The Numbers Station, Cusack još uvijek uspijeva redovito fascinirati. To je slučaj i sa filmom The Paperboy.
Film prati radnju novinara Warda Jansena (Matthew McConaughey) koji pokušava dokazati nevinost na smrt osuđenog ubojice (Cusack) koji je proglašen krivim za ubojstvo lokalnog omraženog šerifa. Vrativši se iz velikog grada kao iskusni novinar u rodni gradić na jugu države, Jansen uz pomoć brata Jacka (Zac Efron), Charlotte (Nicole Kidman) i kolege novinara Yardleya pokušava istražiti što se točno dogodilo u večeri ubojstva.
Dok vas se na samom početku direktno katapultira u radnju film, Zac Efron već pokušava pokazati da je ipak dobar karakterni glumac. I dok mu to mogu povjerovati oni koji su pogledali neki njegov „ozbiljniji“ film, oni koji nisu shvatit će da je njegova prvenstvena uloga privući mlađu publiku. Već u prvoj sceni Efron se pojavljuje bez košulje i tako nastavlja kroz cijeli film i daleko nadmašuje McConaugheya kojemu je skidanje na filmu trademark. Što se tiče same postave, ona je perfektno pogođena. Krenuvši od Cusacka, za kojega sam ponekad zaboravio da glumi, tu su još i Nicole Kidman u ulozi plave (i plastične) barbike s juga, McConuaghey koji djelomično ponavlja uloge iz Lincoln Lawyera i A Time To Kill te fantastična Macy Gray u ulozi sluškinje. Iskreno, Macy Gray nisam ni prepoznao dok mi glas nije postao poznat. Teško je odrediti da li glumi perfektno ili uopće ne glumi, no što god da radi unijela je u svoj lik puno više realizma i spontanosti nego puno poznatiji kolege glumci.
Cusack u nekim scenama tjera strah u kosti, a nakon određenog vremena potpuno zaboravite da gledate glumca u ulozi. Sve, od načina govora do suludog pogleda, Cusack savršeno interpretira poremećenog ubojicu. On i Kidman, koja savršeno portretira fatalnu stariju ženu, glumački predvode ovaj film i drže vas u iščekivanju svake scene u kojoj se pojavljuju.
Brzo, sporo, brzo, sporo…
Radnja filma kreće vrlo brzo, no nakon nekog vremena ustali se, koncentrirajući se na Efronov lik. Nakon nekog vremena zaboravio sam da gledam triler o ubojstvu i imao sam osjećaj da gledam dramu o tinejdžeru zaljubljenom u stariju ženu. No linearna radnja se u pravo vrijeme trgne iz letargije i polako počne poprimati obrise trilera. Ako očekujete napetost, je li osuđeni kriv ili ne… pa, ne očekujte. Dojma sam da taj dio filma samo služi kao svrha da bi se okarakterizirali likovi. Film je polu-triler s elementima drame i izvrsnim glumcima koji znaju kako oživjeti zadane im uloge unatoč lošoj karakterizaciji. Kraj je pomalo neočekivan, no ne očekujte višestruke zaplete kao u Shutter Islandu.
Vrućina!
Kako se film odvija na jugu SAD-a 60-ih tako se dosta pažnje moralo posvetiti tome da film ostavi realističan prikaz toga doba. Prvo što se primijeti jest vrućina. Dok gledate film hvata vas nelagoda iako vam nije vruće. Glumci su znojni i preznojavaju se kroz cijeli film, a efekt je još dodatno pojačan zasićenim tonovima (a la CSI: Miami). Dio radnje odvija se i u močvarnom dijelu Floride, pa dok sam gledao likove preznojene, do koljena u blatu dok ih grizu komarci nisam se mogao prestati nervozno meškoljiti.
Soundtrack filma je vrlo dobar i on vas također „smješta“ u to razdoblje (iako je, npr. Patti LaBelle obilježila tek kasne 70-e na dalje). Film također dojmljivo prikazuje i ondašnje rasističko ponašanje, pogotovo preko lika maćehe Erfona i McConaugheya koja na „piku“ ima njihovu sluškinju i čini sve da je još dodatno ponizi. Tu dolazimo i do jednog klišeja, a to je da su braća klasični junaci bez predrasuda i čista suprotnost svima koji ih okružuju što me inače ne bi smetalo da McConaugheyev lik u jednoj sceni sa smiješkom ne odgovori na postavljeno pitanje sa: „Da, naravno da imam sluškinju.“ , što direktno blago potkopava sve što taj lik zapravo radi u filmu.
Redatelj filma je Lee Daniels (Precious, Monster’s Ball) i nije mi baš jasno kako je uspio scenarij baziran na bestselleru pisca Petera Dextera, unatoč izvrsnoj glumačkoj postavi, pretvoriti u osrednji triler. Tehnički je snimljen vrlo dobro. Efektan brz početak izmiješan s kratkim rezovima iz prošlosti u crno-bijeloj tehnici te samo komadići scene vidljivi u trenutku ubojstva (izrezana slika) nimalo efektima ne umanjuju osjećaj filma s radnjom u 60-im godinama. Jedina zamjerka su kadrovi koji su stalno podjednake duljine i ne prate dovoljno dinamičnost priče, čime se stvara dojam nedovoljne napetosti.
Izvrsna glumačka postava i ugođaj čine ovaj film vrijednim gledanja. Isto vrijedi i za to ako ste obožavatelj kojih od gore spomenutih glumaca. Odlaskom u kino nećete dobiti tipičan napeti triler nego spoj trilera s nešto slabijim zapletom i solidne drame sa slabijom karakterizacijom nekih likova. Film očito pati od kompleksa kao i mnoge druge filmske adaptacije knjiga – premalo vremena za pokriti sav sadržaj knjige, no samu srž uspijeva upakirati u ne predug film. Ovo je trenutno najbolja drama/triler koja sada igra u kinima. Ako pak očekujete punokrvni (akcijski) triler radije pogledajte Oblivion.
