Recenzija – The Secret of Kells: Vizualni dragulj s korijenima u keltskoj mitologiji
The Secret of Kells (2009) malo je manje poznat animirani film redatelja Tomma Moora (u suradnji s Norom Twomey) čiji je The Song of the Sea (2014) dobio Oscara na prošloj dodjeli (a čiju recenziju možete pročitati na Ziherovom linku). The Secret of Kells također je bio izvrsno prihvaćen, kao i njegov nasljednik – bio je nominiran za Oscara, a također je osvajao nominacije (i često bio nagrađivan) na mnogim drugim filmskim festivalima u svijetu. Moguće ga je gledati bez ikakvog predznanja o povijesti Velike Britanije, no ipak je korisno kad gledatelj ima bar donekle razvijenu svijet o periodičnim pljačkaškim napadima Vikinga koji su se događali u razdoblju od 8. do 10. stoljeća jer se velik dio priče bazira upravo na misterioznim barbarima koji ubijaju sve pred sobom i uzimaju sve što ima bilo kakvu vrijednost.
Početak priče stavlja nas u naizgled velik, a zapravo malen i klaustrofobičan svijet naselja okruženog poludovršenim zidinama kojim dominira jedan visoki toranj, podsjetnik da vrhovni opat i njegov autoritet sve obuhvaćaju i nikad nisu daleko. Izvan zidina nalazi se šuma koja je u mnogim mitologijama uvijek simbol nečeg divljeg i opasnog, ali istovremeno i privlačna sila koja stoji negdje na granici između dobra i zla, ona je nešto praiskonsko što je oduvijek ovdje. U ovoj je priči šuma simbol keltske mitologije i politeizma koji je neko vrijeme uspijevao postojati istovremeno s monoteizmom ranog kršćanstva. Utvrđeno naselje predstavlja razvoj druge vrste civilizacije koja stoji naspram suživota s prirodom. Sličnom se okosnicom Moore koristi i u The Song of the Sea, dapače, skoro pa identičnom, jedina je razlika vremenski okvir, odnosno, u novijem Moorovom uratku riječ je o suvremenosti i zbog toga je ta suprotnost još više potencirana.
Suprotnost ne mora nužno značiti i neslaganje, a to je poruka koju nose oba ova Moorova animirana filma. Nekadašnja vjerovanja i mitovi nisu postavljeni kao neprijatelji kršćanstvu već kao nešto što s razlogom i dalje živi u sjećanju i ljudskim glavama, a ponekad i izvan njih. Ono što Moore nudi je svojevrsno pomirenje dva svijeta, ali i upozorenje da neke stvari koje su dio kulturnog identiteta ne bi trebalo zaboraviti jer bismo time izgubili i dio sebe. Osim poruke, vizualan identitet The Secret of Kells jednako je (ako ne čak i više) fantastičan kao i u The Song of the Sea i inspiriran je tradicionalnom irskom umjetnošću i stilom. Svaki prizor oduzima dah i dobrodošao je odmak od kompjuterizirane verzije animiranog filma na koji smo se već navikli te je samo vizualno iskustvo jednako velika pustolovina kao sama priča. Naglašena je boja zelena kako bi se naglasila važnost Irske kao mjesta odvijanja radnje, a isti je trik Moore ponovo upotrijebio u Song of the Sea u kojem, naravno, prevladava plava boja. Osim vizualnog aspekta, valja pohvaliti i soundtrack koji u sebi također sadrži tradicionalne elemente i mješavinu engleskog i irskog gaelskog.
Zidine opatovog naselja imaju metaforičku više nego stvarnu funkciju unutar priče. Tu su da nam ukažu na nemogućnost ostajanja unutar nekog svojeg umjetno stvorenog svijeta i na moć pisane riječi kojoj nije sudbina da ostane na jednome mjestu, priče su tu da se šire i one su ono što ostaje za nama. “Nil sa saol seo ach ceo, is ni bhemid beo, ach seal beag gearr,” pjeva Aisling, šumski duh i ženski protagonist u The Secret of Kells. U grubom prijevodu to znači “Ovaj je život samo magla i naš je život ništa doli kratka čarolija.” Upravo je to odličan opis Moorovih animiranih filmova koji imaju sposobnost gledatelja na kratko vrijeme uvući u jedan čaroban svijet koji je sličan našem, a opet drukčiji i tu je da nas podsjeti na važnost mašte i izgubljenih mitova koji mogu naš svijet učiniti bogatijim i zanimljivijim.
