Istaknuto
22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

21.03.2017.

1. travnja u Glazbeni lonac dolazi Lika Kolorado, i to u akustičnom izdanju. Ili barem tako tvrdi ekipa iz Lonca.

Glazba

Recenzija – ‘The Story of Sonny Boy Slim’ (Gary Clark Jr.): Priča o rollu, bluesu i soulu

20.09.2015. Filip KušterFoto: facebook.com/GaryClarkJr

Gary Clark Jr. predstavio nam se još tamo davne 2004. godine, s nepunih 20 godina, kada se okušao u glazbenoj industriji. Za njegov značajniji i pamtljivi proboj trebalo se čekati do 2012. kada izdaje vrlo dobar prvijenac „Blak and Blu“ te se uspinje na glazbenim ljestvicama u SAD-u, Nizozemskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Moglo bi ga se svrstati pod skupinu gitarista koji njeguje ostavštinu Jimija Hendrixa, na neki način ugleda se i na Lennyja Kravitza, ali svojim melodijama daje puno više svojeg štiha uz dozu hip hopa i R&B-a. To ga čini dovoljno svojim, svježim i inovativnim.

Svoj drugi (pravi) album, naslovljen „The Story of Sonny Boy Slim“, prezentira kroz slične žanrovske odrednice kao i na prvome albumu, uz još veću dozu skretanja prema modernim strujanjima onoga što bi blues – rock danas trebao predstavljati. Što ustvari to znači? Clark Jr. se ne zaustavlja na čistom kopiranju Hendrixovih solaža. Iako ćemo sličnosti čuti na prvom trzaju žice, gitara nije uvijek u prvom planu, a ono što ga čini svojim je savršen balans između onoga što s gitarom može i ne može. Nitko nije „novi“ Hendrix, a sumnjam da se itko poput njega više može roditi. Solaže nisu duge, odmjerene su i pjesma ne odlazi u nedogled. Na prvom albumu imali smo epsku, skoro sedam minutnu When My Train Pulls In, s kojom se činilo kao da Gary želi vidjeti može li se približiti svom idolu. Snagu Fendera malo tko može dostići Gibsonom i Clark Jr. je na ovom albumu to naučio te sazrio u glazbenom pogledu u vrlo kratkom vremenu.

Foto: facebook.com/GaryClarkJr

Foto: facebook.com/GaryClarkJr

Uvodna stvar s albuma The Healing puna je emocija i pokazuje nam koliko poštuje i voli svirati ovakvu muziku. Baš ovakvu, s pravim back vokalima, čvrstom gitarističkom pozadinom, uz soul i blues korijene. Dočarava nam kako je glazba za njega iscjeljivanje. Druga pjesma, Grinder, nešto je konkretnija, više okrenuta solažama na gitari, ujednačenim ritmom gotovo kroz cijelu pjesmu, a na trenutke ostajemo oduševljeni Clarkovim falsetom i sposobnostima na gitari. Tako nas od samog početka priveže za zvučnike i ne daje nam predaha.

Pažljivo slušajući čujemo zaista velik spektar zvukova, što dokazuje kako je produkcija na vrlo visokom nivou. Primjerice, vještinu i poznavanje funk ritma pokazuje na Star, pjesmi s kojom bi mogli zavesti nasumično odabrane ljude na nekom ljetnom partiju. Naravno, imajući na znanju da su ljudi ljubitelji ovakvih ritmova − premda je ono što nam Clark svira muzika iz duše i ništa manje od toga − tako da bi vjerojatno lako razoružao i one koje inače ne pate za zvucima gitare.

Kao vrhunac albuma, proglasio bih numeru Church. Imam sasvim vrlo jednostavno objašnjenje zašto je to tako. To je pjesma koja se najviše udaljava od njegova tipičnoga zvuka, sva je prožeta folk/blues atmosferom američkog Juga i bez problema bi mogla poslužiti kao soundtrack mnogim filmovima s tematikom života Afroamerikanaca. Stihovi su Clarku vrlo jednostavni, nema teških metafora, i nemate sto načina za interpretirati pjesmu. Tako u „Crkvi“ doslovno govori kako je zaljubljen u ženu koja je zaljubljena u drugoga, a on se jadan zbog takve situacije, sasvim sam, nalazi na dnu života. Fantastičnim glasom, usnom harmonikom i akustičnom gitarom, mora na vas prenijeti dio svojeg bola i beskonačne tuge. Nesretna ljubav je mnogima do sada bila nit vodilja pomoću koje su stvorili neke od najljepših pjesama, a Garyju je u ovom slučaju ta nesreća svakako na neki način pomogla.

U Cold Blooded još jednom prezentira svoj falseto u punom svijetlu, a na Hold On shvaćamo što znači miješanje bluesa s hip hopom. Album zaključuje sa punokrvnim (s punokrvnim) rasturačinama − pjesma Shake je nešto što bi John Lee Hooker radio danas da je živ, a Gary, umjesto njega, to čini što je više iskonski moguće.

To je taj početak na koji se Clark Jr. na kraju vratio. Sve je počelo s delta bluesom, a s njim će i sve završiti. Pokazuje nam da slide gitara i danas pruža neizmjerne mogućnosti, a da ljudi koji su započeli pravu revoluciju u glazbi nisu zaboravljeni. Količina utjecaja na simpatičnog Teksašanina jednostavno je nevjerojatna. U jednom trenutku može se pretvoriti u B.B. Kinga, Muddy Watersa i Erica Claptona, a u drugom već može se čuti inspiriranost starom školom hip hopa. Savršeno doziranje svih tih utjecaja čini ga kompletnim izvođačem i pravim? majstorom gitare. Pred sobom još ima dovoljno godina za usavršiti svoj zanat, a ovim albumom zasigurno je potukao hvaljeni prvijenac te nam dao nadu u još bolje ‘bluzersko’ sutra.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari