Recenzija – The Strokes: Definitivno nisu spasitelji syntha
Vraćamo se u 2001. godinu kada je hipster ludilo trebalo pokucati na vrata svaki tren. No, prije tog ludila je došla skupina njujorških retro zaljubljenika koji su preferirali imidž starijih bendova. Sve je upućivalo na fenomenalan bend koji je uspio zapravo vratiti “rock” glazbu u orbitu popularnoga (tko je to posljednji uspio prije njih je članak za sebe ipak). Navedeno im je pošlo za rukom, stoga su sljedeća dva albuma dočekana kao mesije.
Međutim danas glazba ima rok trajanja i pompa se smirila, Strokesi su prevalili 30-u počešljali su se i otišli malo u solo vode bez zapaženog uspjeha. Povratak je uslijedio tek nakon 5 godina s novim albumom koji je zapravo bio tek slab odmak od prošlih izdanja. “Spasitelji Rock’n’Rolla”, kako su ih nazvali vampiri u obliku kritičara, nisu uspjeli izazvati medijsku pompu s novim albumom.
Upravo su izdali 5. album koji na neke dijelove zvuči kao A-ha u klupskoj live verziji u nekom tamnom klubu gdje im se pridružio na otvorenim večerima James Murphy iz LCD Soundsystema. The Strokesi su se na novome albumu smirili i odlučili ostati trijezni, sivkasto obojeni tekstovi su sada kristalno čisti, bez premca su osjećajniji, ali oko toga vjerojatno leži problem. Spuštanje albuma u nižu brzinu, stajanje na loptu, postaju zapravo opravdanja za nekreativnost koja se izgubila tijekom godina?
Iako synth Strokesi mogu okupiti pažnju slušatelja na nekoliko pjesama, minimalizirane gitare osim u pjesmi” ne dolaze do izričaja što ih svrstava u koš s ostalim današnjim njihovim kopijama. Ono što je usporedbi s ostalim albumima prisutno kod Strokesa su pozitivni naboji koje struje oko ušiju, bez presedana ….
Orijentalni falsetto glas Casablance djeluje začudno u odnosu na prošle radove, umoran ispijenih očiju pjeva u crnom odijelu s opuštenom kravatom Chances, dok na solo dionicama poteže vjerojatno nešto bolje od pive.
Odrasli Strokesi su sada zreliji i ozbiljniji, ali definitivno nisu uvjerljiviji. Solidan album koji sa sobom nosi neprestano preispitivanje na kojem su albumu izgubili ono nešto, ostaje nam kao primisao na dnu moždanih vijuga. Nostalgično prizivanje vremena je postalo naporno, uspjeh i trud su tu, a kao takav je teško postaviti dijagnozu albumu koji na mahove zvuči prezabavno da bi ga se smjestilo uz rame s drugim izdanjima lošijih glazbenika. S druge strane ništa ga spektakularno ne ograđuje kako ga vampiri ne bi mogli ocrniti i odštampati ih u onaj dosadni nostalgični prizvuk – “spasitelji Rock’n’Rolla”. Definitivno nisu spasitelji syntha niti će postati s razlogom, ali i dalje znaju napraviti interesantan album koji vas navodi da izvadite best of 80. kompilaciju koja skuplja prašinu na vrhu ormara.
