Recenzija – “The Temple of I & I” (Thievery Corporation): Vječno vraćanje istoga
Hilton i Garza često svoju prepoznatljivu downtempo zvučnu sliku proširuju utjecajima world musica. Na prethodnom je “Saudade” albumu taj zahvat s brazilskom bossa novom funkcionirao jako lijepo, ali s jamajčanskim ritmovima na “The Temple of I & I” to… eh… ne štima najbolje.
Već po pravilu album obiluje doprinosima mnogočlane proširene Thievery obitelji: Mr. Lif, Shana Halligan, Lou Lou Ghelichkhani, Elin Melgarejo, Puma, Notch… ukomponiranima u opušteni i lijeni Thievery downtempo prigušene bass atmosfere, protkan dubom, hip hopom, acid jazzom, reggaeom i gdjekojim world tropskim uresom.
Miris tropa tek u tragovima
Album ne samo da je sniman na Jamajci nego je i sama namjera dua bila da album bude autentična Jamajka à la Thievery Corporation. Molim? O komu, o čemu? Jednako kao o Jamajci, ovaj album može biti o kuhanju špageta, zamjeni karburatora ili bilo čemu što se radi u predvečerje u Sudanu. Zaista miris tropa osjetim jedva u mikro tragovima jer je Thievery Corporation napravio album inspiriran jamajčanskom glazbenom zaostavštinom bez Jamajke. Pitam se, ne lupe li se ovih dana po čelu i uzdahnu ajoj, pa zaboravili smo Jamajku. Nevažno je kako su i zašto zaboravili Jamajku, možda su bili previsoko da bi bili prefokusirani, ali naprosto su fulali ceo fudbal.
Kakogod da okreneš ovu novu ploču, a pogotovo zanemariš činjenicu da je ista trebala biti o Jamajci, zaključak je da smo ovu glazbu u kudikamo boljoj verziji već čuli na ranim albumima. Zapravo, ovaj album zvuči poput nasumične nakupine odbačenih pjesama koji kvalitetom nisu zaslužili naći se na fantastičnim uratcima iz devedesetih i nultih. Thievery se reciklira. Ma kakva reciklaža, kakvi li eufemizmi za loš album. Osobno ih jako gotivim pa fazonom o recikliranju tupim oštricu kritike. Istinu na sunce!
Thievery nije u procesu reciklaže jer nam recikliranje na kraju puta pruža novu glazbu. Thievery nam na The Temple of I & I nudi već odsvirano: glazba je varijacija starih zvukova (i lošija), instrumentalni komadi također, lirika je varijacija na temu (i lošija) te su čak i naslovi pjesama varijacije već postojećih (i lošiji). Pa ima li išta novo osim datuma izdanja albuma? Ne. Nietzscheovo vječno vraćanje istoga lupilo je Thievery jako gadno. Išta bolje negoli ranije? Tek poema Lose to Find.
Prolazna ocjena? Ne.
Neće me potkupiti Lou Lou kada šapuće rime na francuskom niti Elin kada zavodi pričom o nužnosti gubitka da bi se pronašao smisao jer album ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Ako Thievery slušaš dok još bunovan ispijaš prvu jutarnju kavu onda ti i ovakav uradak Thievery ekipa na prvu može prodati jer si, jel, bunovan. Ali još nećeš ni ispiti tu kavu, a shvatit ćeš koliko je album tanak i mlak, možda lošiji i od te kave. I tada možeš kazati: Hiltone i Garza, ekipa, ne pokušavajte nam prodati muda pod bubrege jer znamo što možete i zato ovaj album nikada niste ni trebali izdati.
A onda s guštom možeš nastaviti slušati “The Temple of I & I”. Jasno vam je da to znači gotiviti bend.
