Istaknuto
13.07.2018.

Uoči koncerta Mayalesa u Muzeju suvremene umjetnosti, sjeo sam s Petrom Beluhanom u jedan kvartovski kafić na Sigečici pa smo porazgovarali o "Simbolu za sunce", trenutnoj postavi benda, ovogodišnjem INmusicu, što to znači biti autentičan na sceni i drugim temama.

02.07.2018.

Prošao je još jedan INmusic festival. Ovo su zaključna razmatranja i komentar Ziherove glazbene redakcije na trinaesti INmusic festival.

Glazba

Recenzija – Editors: Zašto je Tom Smith pokušao biti Chris Martin?

07.07.2013. Teuta Butuči
Foto: Facebook/INmusic/ OliverRuškovič

Foto: Facebook/INmusic/ OliverRuškovič

Nešto se dogodilo s Editorsima. Bend koji je na početku karijere često hvatao ekstatične momente Joy Divisona bez da zvuče kao ocvali, razvodnjeli cover Joy Divisiona, na svom poslijednjem albumu zvuče upravo tako – samo sa dodatkom industrijski tiskanog plačljivog rocka koji želi biti svjetski popularan pop hit.

Četvrti studijski album Editorsa, “The Weight of Your Love”, zvuči u najmanju ruku nedovršeno i nepovezano, čak i nakon nekoliko slušanja. Možda je razlog tome odlazak gitarista Chrisa Urbanowicza početkom 2012., kojeg su zamijenili Justin Lockey i Elliott Williams. Možda je “kriv” novi producent Jacquire King koji je stao na mjesto Flooda koji je producirao Editorsov prošli album “In This Light and on This Evening”. A možda se jednostavno radi o mrtvoj kemiji. Kako god bilo, “The Weight of Your Love” zvuči kao da je snimljen u šoku, nevjerici i posttraumatičnom stresu, dok su se svi članovi tresli od kofeinske groznice, hladnoće, manjka nikotina ili nečeg jednako iritantnog. I ne mislim to u pozitivnom smislu “umjetnika na patnjama”. Uistinu volim ovaj bend, i trudila sam se pronaći nešto uhu ugodno na ovom albumu, ali stvar je, iskreno rečeno, anemično dosadnjikava. Čak ima i nepotrebne back vokale koji bi prije pristajali 50 Centu nego li birminghamskoj petorki.

Editors – A Ton Of Love

Pjesma A Ton of Love još nekako i zvuči živo, zajedno s iznimkama poput tunelske Two Hearted Spider koja je ipak bolja uživo, morbidnoj Formadelhyde te polu-baladi Sugar. Ali onda se sredinom albuma dogodi hibridno čudovište nalik na loše složenog Frankensteina, u obliku pjesme What is this thing called love? na kojoj je Tom Smith iz neobjašnjivih razloga odlučio svoj prepoznatljivi, bogati bariton zamijeniti neuspješnim falsetom. Ovu bi pjesmu trebalo zakonom zabraniti. Kao i Jamesa Blunta. Nakon oklade da može napisati pjesmu za jednog bivšeg natjecatelja X Factora, Smith je napisao upravo What is this thing called love?, natjecatelj je pjesmu odbio pa ju je Smith zadržao za sebe. I to se u potpunosti čuje.

Amorfna kaša pjesama

Nakon toga sve kreće nizbrdo – u amorfnu kašu pjesama The Phone Book, Nothing ili Bird of Prey, na kojima je vrlo vidljivo kako “novi” Editorsi još uvijek nisu uspostavili onu istu povezanost u studiju koja je stvorila hitove poput BulletsPapillon ili Munich. Nema više energičnih električnih gitara koje se razbijaju u masivne syntheve preko dvosmislenih, eklektičnih lirika Smithova odlučnog baritona u tekućim stadionskim proporcijama koje pune arene i poplavljuju publiku. Jedino što je stadionski oko pjesama sa četvrtog studijskog albuma Editorsa su primjese na početku uvodne The Weight, te tu i tamo koji pamtljivi riff. Nema atmosferskih rock pjesama poput Camera koje se osjete kao toliko brzo kretanje da se čini kao da stojite u mjestu. I nema više punktiranih elektroničkih eksperimenata gdje se neočekivano pojavljuju čudni zvukovi koji se zalijepe za unutrašnjost lubanje.

Negdje u dubokim, dubokim potkožnim slojevima albuma, “novi” Editorsi ipak ostavljaju naznake potencijala da bi se s njima ponovno nešto dobro moglo dogoditi, iako im je možda potrebna još koja pogreška.

(Visited 165 times, 1 visits today)

Komentari