Recenzija – Toro y Moi: Lijeno talentirano dijete
Chazwick Bradley Bundick poznatiji kao Toro y Moi (Bik i ja) na svojemu trećem izdanju donosi 13, očekivano žanrovski, šarenih pjesama. Kako je sam najavio, ovo je trebao bit svojevrsni level up u karijeri, jer je u planu bio izlet u pop vode. No, nadajmo se da je to ipak samo izlet.
Ovaj mladac, pošto je tek u 27 godini, bježi od ograničavanja i etiketiranja. Naime, Toro y Moi je, uz bok s Washed Outom, Memory Tapesom i Neon Indianom pokretač posebnog žanra poznatog kao chillwave, no iako je to predivno područje glazbe, Chazwik se više ne pronalazi u tim vodama te se još uvijek traži.
Dok njegove izjave govore same za sebe: “Sve to je stvarno dobra glazba, poput Ernest Greena (Wahsed Out) i Neon Indiana. Velik sam fan svega toga, ali mislim da je (chillwave) bio samo mali period gdje smo svi bili, slučajno”.
Bućkuriš od albuma
Prošlim albumom “Underneath the Pine “ pokušao se, kao i sada, distancirati od prvoga albuma “Causers of This” i etikete chillwave producenta, no, na nekim momentima doslovno žudimo za zvukom prošlog albuma, jer iako su neki mislili da od pojedinih pjesama s prošloga LP-a ne može biti gore, očito može.
Bez obzira na navedeno, nije sve tako crno, album “Anything in return” je u jednu ruku raznolik i možemo naći neke pozitivne elemente. Nekako se nameće podjela na tri cjeline: prva se sastoji od četiri pjesme koje prikazuju pravu sliku Toro y Moia, druga sadrži tri pjesme na kojima već polako gubimo interes za albumom i treća, na kojoj je ostatak pjesama uz koje se slušajući pitamo vječno egzistencijalno pitanje – Zašto?
Da je kojim slučajem odlučio izdati svoj treći EP (kraće izdanje od par pjesama) na kojemu bi bile samo prve četiri pjesme, umjesto LP-a (“album”) to bi bilo izvrsno, no svijet je okrutan i dobili smo ovaj bućkuriš.
Caribou susreće u tamnom podrumu Hot Chip
Otvaranje je predivno, ambijentalan ton prepun loopova i sampleva u Harm in change na koji se kasnije nadodaju primjese deep housea u Say that i indie popa u So many details dok Rose Quartz, obara s nogu. Ova kaleidoskopska kombinacija jedinstvena je za njega, a najbolje bi ju opisali kao Caribou susreće u tamnom podrumu Hot Chip i to u svojim boljim izdanjima.
Kasnije na red dolaze tri pjesme na kojima se vidi Chazwickovo znanje elektronskog producenta, ali pjesmama fali ono nešto. Ono nešto je duša i pravi osjećaji. Mahom su to sve ljubavne pjesme, ali jednostavno nisu uvjerljive i dobiva se dojam da su odrađene zbog nekog ugovora, a ne zbog ljubavi prema glazbi.
Na kraju sve pada u vodu, čisti pop koji sam po sebi nije nešto loše ali definitivno nije za ovakvog producenta. Prenaglašeni boy band vokali bacaju u drugi plan glazbu i samim time ju upropaštavaju.
No, ”točka na i” lošega djela zasigurno je pjesma Cake, da ju čujemo negdje i da ne znamo tko ju izvodi 99% ljudi bi reklo da je to One Direction ili neka takva slična grupa. Sumnjam da ijedan respektabilni elektronski producent želi asocirat na njih. Nakon brojnih preslušavanja albuma očekivali bismo zapamtiti imena pojedinih pjesama, ali osim prvih imamo dojam se ostale stapaju u bezizražajnu cjelinu. Da nema pauze između njih ne bismo ni znali da počinje nova pjesma.
Njegova dva projekta koje vodi sa strane “Chaz” i “Les Sins” pokazuju da voli kombinirati različite zvukove, nekad uspješnije, a nekad lošije. Ovaj album ne možemo striktno opisati kao loš ili kao dobar. Kada bi ga cijelog sumirali, on nije toliko loš, ali mogao je i trebao je biti puno bolji.
Na početku slušanja i prvih par minuta, od albuma smo stvarno puno očekivali i možda je to razlog tolikog razočaranja. To je kao kada imate talentirano dijete koje je lijeno razvijati talent i onda ne ispuni svoj potencijal, tako nešto je ovaj album.
