Recenzija – ‘U bojama’ (LUCE): Mona Lisa naslikana glazbenom paletom
Na jedan topli listopadski dan, negdje u isto ovo vrijeme prošle godine, sjedila sam s Luce u kvartovskom kafiću na Knežiji. Možda mi tek se zakotrljao bespućima interneta i tada je malo tko znao tko je Luce. Jedan od svojih prvih intervjua dala je upravo za Ziher, a sada, simbolično, u isto vrijeme bilježimo izlazak prvog EP albuma mlade nadarene kantautorice. Kažem simbolično jer, da je glazba Lucije Ćustić-Luce kojim slučajem slika na platnu, vjerojatno bi izgledala upravo kao prosječan listopadski dan: šuštavo lišće u toplim smeđim, narančastim i crvenim nijansama, ugodno tople zrake sunca i poneki povjetarac od kojega se naježi koža ispod velike pletene veste.
No Luce nije slikarica, barem ne doslovno. Ona je glazbenica, i to kakva glazbenica. Svojom pojavom vrckava, simpatična i pomalo smotana, a za mikrofonom suverena, s emocijom od koje vam zadrhti ona neka nit koju svojski pokušavate držati pod kontrolom, Luce osvaja srca i uši sve većeg broja ljudi. O njenom se vokalu spjevaju hvalospjevi, no odmah bih iskoristila ovu priliku da se ne složim s usporedbama koje se već pomalo klišejasto vežu uz ovu mladu Zagrepčanku. Gotovo u svakom tekstu o Luciji Ćustić spominje se velika Adele. Nema u tome ništa loše, čak i sama Luce kaže da joj ta usporedba laska. Loše je to što nekako imam osjećaj da se u nas stvara atmosfera gdje je jedini način da se dokaže da nešto vrijedi usporedba s nečim inozemnim.
Upravo zbog mišljenja da Luce ima vokal kakav se pojavi jednom u generaciji ne želim ga stavljati u komparaciju. Da su glasovne sposobnosti jedne Meri Cetinić, Radojke Šverko ili Josipe Lisac ikada bile uspoređivane s nekima drugima, one zasigurno danas ne bi bile na pijedestalu hrvatskih ženskih vokala. Tako je i s Luce. Usporedbe su sklizak teren koji često s vremenom vodi u prosječnost, a već s objavom prvog EP albuma vidljivo je (i čujno) da ovdje ne govorimo o prosječnosti.
Lucija Ćustić, konačno, ipak jest slikarica. Svoje je platno „U bojama“ obojila nijansama koje će svakako ostati dugo urezane u početke hrvatskog vala kantautora. Kroz pet je boja, lirski besprijekorno, dočarala ono najstvarnije što nas okružuje. Pokazala je da ljubavna tematika, koja prožima svih pet numera, nije samo nekoliko nijansa iste boje. Pa krenimo redom.
Možda mi lirska je minijatura plavkastih nijansi, /mjesec u oblaku, korak na odlasku, večer pred vratima/ koji se odražavaju u bonaci vode. Prvi singl kojim je u godinu dana postigla ne samo prepoznatljivost, već i doživjela singalong kao gošća na koncertu velike Josipe Lisac, otvorio joj je vrata da svijetu pokaže emociju koja mu toliko nedostaje. U zvuku puna i bogata kao zreli nar, a tekstom naizgled jednostavna, polako nam se pred očima raslojava sva ljepota glazbene kompleksnosti. Ostavlja dojam da svatko može napisati takvu pjesmu, ali već pri prvom pokušaju jasno je da se našao u velikoj zabludi. Sloj po sloj ogoljuje se emocija tako jednostavna, iskonska i ljudska, a opet tako kompleksna. I tu shvaćate da ste se zakačili.
Zeleno-smeđe nijanse Sama ostajem prelijevaju nam se u mislima dok violončelo u pozadini miješa paletu. Još jedna ljubavna, od nezrelih (zelenih) početaka do neminovnog (smeđeg) kraja, prva na albumu iz pera same pjevačice i Vinka Ergotića dokazuje da, osim vokala koji vam već stvara ovisnost, Luce posjeduje i zavidne autorske talente.
Središnji dio kompozicije (i doslovno i metaforički) nalazi se u Dogodila se dosada. Možda najjača izričajem, lirikom i melodijom svojem je naslovu dijametralno suprotna – postoji mogućnost da vam nikada ne dosadi. Ni ne čudi stoga činjenica da tekst i glazbu potpisuje Pavelov Aljoša Šerić, već dugo jedan od naših ponajboljih autora. Rutina nikada nije bila ljepše spjevana od ove (uredno ispunjavaš kvotu, svaki tjedan barem jednom. Voliš na autopilotu misleći da me činiš sretnom), kao da vam na trenutak lakne što ste se prepoznali u njoj jer znate da niste sami u tom osjećaju. Žuti se tonovi prelijevaju, izlaze iz trubačkih dionica, naizgled tako bezlična, dosadna boja, no kada je vidite naslikanu prva upada u oči i zadržava vam pažnju.
Na oblaku tekstom potpisuje Ines Prajo (kao i prvu numeru s EP-ja), koristeći srebnu nijansu koja iluminira sanjivu atmosferu. Produkcijski možda najsnažnija, samo tekst odaje da je naša. Da je kojim slučajem spjevana na engleskom, stajala bi uz bok velikim radijskim hitovima.
I kao posljednji detalj ove glazbene minijature, crveno-narančasti smiraj donosi Nakon dana tog. Druga (i nadam se ne i posljednja) u potpisu Luce i Vinka Ergotića ničim ne daje naslutiti da se radi o završnim potezima kistom. Izrazito radiofonična, nije bezveze odabrana kao najavna pjesma albuma. Velik i važan posao napravili su producenti Zvonimir Dusper Dus (Možda mi, Sama ostajem) i Mark Mrakovčić (Dogodila se dosada, Na oblaku, Nakon dana tog), a u kakav će okvir ova slika biti stavljena u rukama je publike.
Luce je naslikala, obojala i detaljima suptilno, ali moćno ukrasila svoj prvijenac. Najslabiji dio uratka doista je tek činjenica da se radi o maloj sličici. „U bojama“ je nešto poput Mona Lise – tako važna i urezana u pamćenje, a kada je vidite uživo shvatite da je dimenzijama manja nego što zaslužuje. Jedva čekam nastavak u većim okvirima. To će tek biti moćno.
