Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Glazba

Recenzija – ‘Ultraviolence’: Patnje mlade degenerirane beauty kraljice

12.07.2014. Lucija Jakelić
Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Kad bi vas netko upitao poznajete li glazbeni opus mlade elegantne dame Elizabeth Woolridge Grant, vjerujem da bi vas većina odmahnula glavom. No na spomen njenog umjetničkog imena Lana del Rey (nekoć Lizzy Grant) već biste prepoznali o kome govorim. Ova gangsta Nancy Sinantra nakon dva studijska izdanja „Lana del Rey A.K.A. Lizzy Grant“ (2010.) i „Born to die“ (2012.), na tržište je odlučila izbaciti novo misteriozno, black noir izdanje – „Ultraviolence“. Zamotan u (njoj) dosljedan vintage celofan, ovaj put je za razliku od prijašnjih ostvarenja teži – masniji beatom, zagonetniji lirično, kompleksniji emotivno. Iako namijenjen i najbolje slušljiv u kišnim danima, obavijen je vokalno vrućom žegom, gdje Lanin glas stvara prevaru, fatamorganu. Opjevava prevaru, ljubav, čemer, jad, drskost, melankoliju i uništen američki san. U nekoliko godina koliko je na sceni formirala se u zagonetnu provokatoricu, najbolje vizualno opisana kao reklama „Eternity“ Calvina Kleina. Obučena u sepiu i black&white efekt, sakrivena, a emotivno ogoljena u novom albumu. Degenerirana androgena beauty kraljica. Priča o okrutnom svijetu (Cruel world) s delay gitarama, bubnjem koji se vuče, Chris Isak vokalno pleše s njom u glavi. U crvenoj party haljinici vonja po Bourbonu, psihotična i sretna (iako mu je dala i um i tijelo) tek sad – kad je On otišao.

U naslovnom singlu, Ultraviolence šapuće i jeca, sirenski opjevava nasilnu vezu, poriče bol /he hurt me but it felt like true love, he hit me but it felt like a kiss/. S violinama plače zlatne suze boje limunade. Melankolija puzi kroz pukotine u destruktivnoj vezi. Slijepo romantizira poput Peggy Lee i slijedi svog nasilnog vođu /I’m your jazz singer and you’re my cult leader/.

Shades of cool, valcer opleten gitarskim solom Dana Auerbacha (član američkog rock dua The Black Keys koji je ujedno i producirao većinu stvari na albumu) donosi sjene bluesa i psihodelije i natečen strings effect te Lanin jeziv zaigran sopran. Razmaženo želi dobiti odmah ono što želi, tvrdoglavo doći u Njegov svijet (iako zna da ne može), probiti Njegovo čudno vrijeme i popraviti nemar za njenu ljubav. Eksplozivnom gitarskom završnicom priznaje sama sebi – “Ne mogu.“ /’cause you’re unfixable, I can’t break trough your world, ’cause you live in your shades of cool, your heart is unbreakable/.

S Lou Reedom u mislima i sanjarskom prašnjavom gitarom ona je Brooklyn baby, vrckavo prvo pokazuje novo obilježje koje stavlja ispred tuge – samopouzdanje. Pjeva o svojoj generaciji: novoj, hipsterskoj naciji, s perjem u kosi i rijetkom kolekcijom vinila. Ne mora se objašnjavati. /And my boyfriend’s in a band, he plays guitar while I sing Lou Reed, my boyfriends pretty cool, but he’s not as cool as me/.

Upbeat ostvarenje West coast stvoreno je Auersbachovim wah wah muziciranjem, masivnim bubnjevima i bas dionicama, intrigantnim i zavodljivim vokaliziranjem. Šapuće, govori, pjeva, zapovijeda.  Surf rock kompozicija drskog tempa. Duboki groove Lanu miče od imidža „obične“ chanteuse prema snažnom frontwoman stavu. Pjesma kao da je mix hita iz ’82 Edge of seventeen Stevie Nicks i izvatka iz Tarantinovog filma. Mekana oko rubova, gusta u sredini.

U laganom midwest broju, Lana je Sad girl. Ovdje je ona „ona druga“ (dodatno glazbeno i lirično produbljuje značenje u The Other Woman); moglo bi se reći da je to njena esencijalna, tematska pjesma. Glas joj klizi od dječjeg prema sediranom. Gitarske dionice u pozadini skrivene iza efekata i klavira nalik su glazbenom broju Blue Jean Blues ZZ Topa. Lana je sinematično estetična, vidno oslabljena. /Watch what you say to me, careful who you’re talkin’ to, I’m a sad girl, I’m a bad girl/. Lijepa većinu vremena sama sebi, posebice kad plače (Pretty when you cry). U jednostavnoj ogoljenoj baladi prizvuka Sinantrinog hita iz „Bang Bang“ čeka Ga, iako on nikad ne dolazi.  /I’ll wait for you babe, you don’t come through, babe you never do, you leave and you leave again./

Takav tip balade je Old Money, jednostavno, a divno glazbeno ostvarenje, spojeno violinama, klavirom i Bondovskim-born to die-zavijutcima u kojima se zavjetuje – ako je On pozove, doći će. Laganim tempom i obećanjima slična akustičnoj verziji uspješnice Sun and moon  EDM/progressive benda Above and Beyond. /But if you send for me you know I’ll come, I’ll run to you/.

Money Power Glory sardonično ismijava Njegovu Nigdjezemsku, zemlju snova u kojem novac nije potreban. Na površinu izlazi njena lažna površna strana. Ovaj alter ego želi pobijediti, želi samo slavu, novac, moć, dop i dijamante, iako ona stvarno želi samo zajedništvo i respekt. Praćena snažnim bubnjem, jaka, ali jeca kao vila narikača.

Crna je, noir ljepotica, u tamnoj vjenčanici, osvijetljena tamnom stranom emocija, no uvijek našminkana crvenim ružem na usnama u Black Beauty. Jekom Mu se koketno ulizuje u Guns and roses. /You didn’t want me all the time, but you were worth it anyway, cause you were so much better, than the rest of them, out of all the others/.  Bipolarno zapitkuje hoće li je povrijediti sad, ako ne sad, kad onda? Ma ne, zna da neće. Ali hoće. Već jednom jest… Progresivna, stvar se šulja kao početak stvari Closer, broju Nashville benda Kings of Leon.

Foto: facebook.com

Foto: facebook.com

Florida Kilos, pomalo red hot chilli peppersovskog fingerpickinga i Gwen Stefani vokaliziranja, drugačija je od svih ostalih aranžmanom, bojom i ugođajem.

Bonus track je sjetna Is this happiness? u kojoj vividno jeca kako joj je koncept sreće toliko stran. Melankolične udaraljke, čelo i klavir grle depresivnu divu omamljenu od ljubičastih pilula i pomažu joj pisati pjesme jeftinog uzbuđenja. Treba joj netko da je zagrli u njenim dijamantima i perlama i pjeva joj pjesme o najdražoj djevojci. Na kraju se slama u svojoj (r)emisiji (Fucked my way up to the top).

Idealna za James Bonda, ali režirana Quentinom Tarantinom. Izgubljena u požudi, želji, nasilju, tuzi, jecanju. Njih puna – ponekad se ne zna isprazniti. Njeni ljubavnici nemogući su za voljeti, njene bitke nepobjedive. Nježna verzija seksa, droge i alkohola koja vječno prijateljuje s melankolijom. Usamljena iza imidža opasne i bogate. 51 minuta i 24 sekunde trajanja albuma opisuje realan američki san – Del Reyin san.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 1.000 out of 5)

Komentari