Recenzija – Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti: Kratki prozni zapisi obojani autoričinim intimnim svijetom
Tatjana Gromača, jedna od najvažnijih suvremenih spisateljica, na književnu scenu vraća se nedavno izdanim djelom Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti. Svoj cijenjeni književni status stekla je već koju godinu ranije, objavivši romane Crnac i Božanska dječica koji je ovjenčan nagradom Jutarnjeg lista za 2012. godinu, ali i prvom knjigom pjesama Nešto nije u redu? i knjigom reportažnih zapisa iz Ferala Bijele vrane – Priče iz Istre. Knjige su joj prevedene na brojne jezike – njemački, češki, poljski, slovenski, bugarski i makedonski. Trenutno živi i radi u Puli.
Prozna knjiga Ushiti, zamjerenja, opčinjenosti dovršena je uz pomoć tromjesečne stipendije za potporu književnog stvaralaštva koju dodjeljuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Žanrovski je možemo odrediti kao zbirku kratkih priča ili čak eseja u kojim autorica iznosi svoje tajne iz prošlosti, ali isto tako i strahove sadašnjosti i budućnosti. Kroz 54 priče, koje na trenutke djeluju kao dnevnički zapisi, Gromača progovara o svojim najskrivenijim emocijama i slutnjama i otkriva svoj intimni svijet kroz filozofska promišljanja. Nudi čitatelju putovanje u njezinu mladost, ondašnje strahove i iskustva. Slobodno se dotiče tema vlastitog braka, seksualnosti, majčinstva.
„Ja sam ono što osjećam da jesam. Ne trebam nikoga da mi kaže tko sam. Nema mjerodavnije osobe od mene same da ocijeni tko sam. (…) Nema velikih učitelja, nema strogog oca. Bog na kojeg je mislio Nietzsche možda je mrtav, ali onaj unutar mene je živ. On mi neprestano govori – Ti si to! – i ja svom puninom svoga bića osjećam da to jesam, koliko god komisiju u uglu to neće radovati.“, zapisuje Gromača u tekstu Bog nije mrtav propitujući temu onoga kakvima se prikazujemo i onoga što zapravo jesmo.
Filozofske misli i ispisivanje stanja svijesti
Dotiče se i međuljudskih odnosa ističući kako postoje ljudi koji se obraćaju drugim ljudima na način jedne osobite suzdržanosti, istovremeno dajući do znanja osobi s druge strane da o njoj znaju puno više nego što žele pokazati. U tekstovima zbirke također je prisutna i filozofija i umjetnost. U Balthusovoj slici iznosi vlastitu želju prisustva u nekoj slici prisjećajući se putovanja u jedan gradić na jugu Francuske kada je doživjela takvo iskustvo. Pred kraj zbirke, autorica donosi čitatelju vlastiti doživljaj iščekivanja djeteta koji je pomiješan s filozofskom mišlju. „Čekanje bebe približavanje je Bogu. To je stanje lišeno žudnji i ambicija. Čak i sebičnost postaje nevažna. Sve je usredotočeno na osluškivanje bića, koje pristiže iz platonskog svijeta ideja. Dolazi odande gdje je upijalo istinu, čisto znanje, i sada nam ga, svojim rastom i bivstvovanjem, svojom šutnjom kojom pomiče stvari unutar i uokolo nas, saopćava.“
Gromača se u Ushitima, zamjeranjima, opčinjenostima ne libi suočiti s najtežim izazovima i bez straha ispisuje razna, pa i najmučnija stanja svoje svijesti. Nudi nam na dlanu svoje misli, poticaje, strahove i ponovno nam dokazuje vrijednost svojih ispisanih djela. Knjiga i zapisi u njoj zahtijevaju iznimno pažljiva čitatelja, stoji u predgovoru zbirke, čitatelja istinski spremnog da se u ovom ludom vremenu zaustavi, udahne i zajedno s autoricom otputuje kroz poetsko u metafizičko. Čitatelj koji se dohvati ovoga djela neće ostati razočaran, već će zasigurno biti opčinjen, ushićen, dok će bilo kakvo zamjeranje ostati po strani.
