Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Glazba

Recenzija – “Victorious” (Wolfmother): Pobjeda osigurana starim trikom “ponavljanje je majka znanja”

18.02.2016. Ema BašićFoto: facebook.com/wolfmother

Od Indije do INmusica, Wolfmother je na turnejama zadnjih godina skupljao inspiraciju za najnoviju, ovogodišnju delikatesu imena “Victorious”. Tako smo u veljači, komercijalno nazvanoj mjesecom ljubavi, dobili priliku osluhnuti što nam to novoga gospoda – često povezivana sa zvukom stoner rocka i heavy metala – nudi u svojoj ladici ljubavi prema teškom žanru. Ili kako bi Zoran Mamić to sportski rekao: “Izuzetno teškom terenu”.  I odgovor je – gotovo pa minimalno toga. Dečki su dali 120%, no imali su jako teškog protivnika s jasnim taktikama, a on se sakrio pod imenom Problem Ponavljanja.

S jedne strane ništa neobično, s obzirom na to da smo u zadnje vrijeme već više puta konstatirali da je glazba ušla u fazu koja se za Europu zvala “mračni srednji vijek”. Svakako je još manje čudno kada znamo i činjenicu da se, prema staroj predaji, postava Wolfmothera, kao prava rokerska, morala promijeniti zbog uvijek karakterom obojenih članova benda. No, uz dozu samokritičnosti koja ostavlja prostora da i vlastite uši trebaju odmora, vrijedi se zapitati: kroz usitnjavanje najnovijeg “Victorious”, hoćemo li prepoznati rok trajanja novovjekovnih grupa?

Foto: facebook.com/wolfmother

Sada već prije šesnaest godina, bend zanimljivog imena Wolfmother s članovima Andrewom Stockdaleom, basistom Chris Rossom te bubnjarom Myles Heskettom započeo je svoj put. Put koji je vrlo brzo dobio prizvuk i časnu titulu nasljednika AC/DC-a, Led Zeppelina, Black Sabbatha. Kako bi izbjegli riskantnu eksploziju prebrzog zasićenja, bend je čak pet godina eksperimentirao s glazbom koja se reflektirala na debitantskom albumu 2005., a da se bend u to vrijeme više koncentrirao na melodiju nego na popratni sadržaj ukazuje i naziv tog albuma – “Wolfmother”Iz tog vremena proizašao je i apsolutni vrhunac karijere, uz  New Moon Rising, s kojim su članovi benda zacementirali prepoznatljivost vlastitog zvuka – Joker and the Thief.  Doduše, spomenuti album prati i jedna vrlo česta diskutabilna pojava u rocku još od 90-ih – pojačavanje zvuka za postizanje efekta. Mnogi akteri tonske produkcije još uvijek nisu sigurni koliko je spomenuto opravdano, ali jedno je sigurno – publika razliku na liveovima osjeti, ali često i odobrava. A “grijeh” ne pripada jednome bendu pa ni Wolfmotheru.

Još jedna od prepoznatljivosti benda zasigurno je i činjenica da ne izbacuju nemilosrdno albume radi tiraže, stoga se sama kvaliteta svakog albuma nakon prvijenca smatrala dobro promišljenom strukturom. No, zamjetna promjena već na drugom albumu “Cosmic Egg” postala je ono što bi u konačnici moglo koštati najnoviji album “Victorious”. A ta promjena, osim što je poprimila sjetno/prljavo rokersku razinu Raconteursa i obzirom na kratko sudjelovanje bubnjara Keelera, dovela je i do raspada benda, a potom do novih članova: klavijaturista Peresa, gitarista Nemetha i bubnjara Atkinsa koji su spomenuti album snimili 2009. Unutar te novo-prljave kompilacije najveći hit je već spomenuti New Moon Rising. 

I onda je Stockdale napravio ono što i gotovo svaki drugi frontmen – izlet u solo karijeru. Iako takav potez nije prouzročio posljedice za bend, solo istup ispoljio je više posljedica nego blagodati. Solo karijera, neovisno o kamuflirano uljepšanim intervjuima, nije se pokazala kao njegov “cup of tea”, nakon čega je Wolfmother iznenadno vratio natrag pojam turneja i novog albuma. Je li to zbog Stockdaleovog podvijenog repa ili ispražnjenih računa članova benda, ostaje nam pitati se.

Zvuk od te, za bend vrlo upečatljive 2013. godine više nikada nije bio isti, a kvaliteta benda (p)ostaje Joke(r) and the thief in the night. Čisto za potvrdu spomenutog, uputnica za album iz  2014.  godine “New Crown”.  Fino je to, nije da nije, no nismo li se već negdje u ovakvoj atmosferi, svega link, dva gore našli?

Da bi stvar poprimila još veće sapuničaste elemente, u stilu trenutne vladajuće garniture, članovi benda započeli su eru odlazaka. Stockdale je intenzivno počeo graditi svoju selfie, Instagram karijeru (još malo poveznica), a onda je došla još jedna najava novog albuma – “Victorious”.

Osim par trenutaka na albumu, i tu se doslovno radi o sekundama solaža i svirke, poput one na početku šeste stvari The Simple Life, čini se da je Stockdale uspio napraviti od Wolfmothera točno ono čega su se svi i pribojavali – svoje remek djelo. No, ne u kontekstu virtuoznosti i unikatnosti, već u kontekstu vlastite samopromocije i svirke. U albumu se poigrao svim elementima iz prijašnjih albuma, do te mjere da zvuče ili gotovo identično ili ponavljajuće iz stvari u stvar. A onda je kao grand finale ubacio indie-rock i emotivnu stranu, ne benda, već – sebe. Kada kažem da stvar vuče na Hey Ho od Lumineersa, u tom trenutku nisam sigurna imponiram li Lumineersima ili grdim Wolfmother.

Osim netom spomenute Pretty Peggy, ostatak albuma opisan je u naslovu – Stockdale je svoju vlastitu pobjedu, a to bi valjda bilo istjerivanje sve kreativnosti i ostalih članova benda, pretvorio u najnoviji album “Victorious”. A kako slučajno ne bi riskirao preveliku osudu, ubacio je kao i  na prijašnjem albumu element ponavljanja svih zvukova po kojima znamo Wolfmother jer – ponavljanje je majka znanja.

Stvari  na albumu imate deset, a protežu se od istoimene Victorious pa sve do Eye of the Beholder. Iako je trikove u igranju s riječima bend još uvijek zadržao i neki su čak i inovativni, ostatak zvuka ne bi se mogao nazvati čak ni nostalgičnim. S toga najnoviji album preporučam ljudima koji možda nikada dosada nisu poslušali Wolfmother. Njihova objektivnost/subjektivnost neće biti ugrožena u tom slučaju, a ako vam se svidi album svakako poslušajte prethodno spomenute i prve po redu. Ostat ćete pozitivno šokirani, za razliku od vjernih fanova kojima kronologija nije bila retrospektivna.

Za kraj vraćamo se na pitanje s početka – jesmo li preko Wolfmothera zaključili da trajanje novovjekovnih bendova poprima kvotu od pet, šest albuma i desetak godina karijere? Odgovor bi bio i da i ne. Da u kontekstu da je zaista biti inovativan i drugačiji u hiperproduciranom svijetu glazbe postao gotovo pa nemoguć izazov, osobito ako ste pritom alternativan svojeglav bend kojemu su uzori u glazbi teške legende. U tom slučaju su izgledna ponavljanja, raspad benda, egotripovi frontmena i opća prolaznost. No, treba uvijek u konačnici ostaviti prostora da upravo spomenuti faktori razlikuju legende glazbe od privremenih majstora jer, realno gledajući, svako vrijeme nosilo je svoju zasićenost određenim žanrom i zvukom, no samo su se rijetki progurali kroz sve faze. Uz to, često je glavni poglavar benda taj koji će prouzročiti uspon ili pad benda. Ne zbog manje vrijednosti ostatka članova, već zbog karizmatičnosti koja može otići u priču o Ikaru, a može postati i priča o kolektivu.

Pa bi vrijedilo zaključiti “Victorious” s pretpostavkom da bi bend, koji je dobio i više nego simbolično ime, osobito kada je u pitanju sam frontmen, mogao pozitivno iznenaditi novim albumom. Ali samo u slučaju da se pojedinci konačno počnu ponašati kao i ime benda Wolfmother, a ne kao pojedinci bez čopora.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.667 out of 5)

Komentari