Recenzija – „Vrijeme noć“: Pjesnikinja u borbi za obitelj
Roman Vrijeme noć djelo je ruske spisateljice Ljudmile Petruševske. Napisala ga 1992. godine, a kod nas je preveden tek 20-ak godina kasnije, točnije u siječnju 2014. Ljudmila se smatra jednom od najboljih suvremenih ruskih autorica, a Vrijeme noć proglašeno je njezinim najkompleksnijim djelom i jednim od najznačajnijih dostignuća suvremene ruske proze koje je nagrađeno mnogobrojnim ruskim i svjetskim književnim nagradama. Prevedeno je na više od 30 jezika, a našlo se i u užem izboru za najveću rusku književnu nagradu – ruski Booker.
Pjesnikinja u borbi za obitelj
Glavni lik romana, Ana Andrianovna, pjesnikinja je koja se svim snagama bori u nastojanjima da na okupu održi emotivno nestabilnu i financijski upropaštenu obitelj. Ona je u isto vrijeme i majka i baka koja o svima brine, ali najmanje o sebi. Njezina kćer Aljona ostavila je sina Timu njoj na brigu i živi s drugim djetetom u iznajmljenom stanu. Sin Andrej služi zatvorsku kaznu zbog tučnjave, ali svoje ponašanje ne mijenja ni kada biva oslobođen iz zatvora – i dalje pije i traži novac od svojih bližnjih. Anina majka je u psihijatrijskoj bolnici, a Aljona za tu situaciju okrivljuje baš Anu. Vrijeme radnje postsovjetska je Moskva koju su napali glad, neimaština i kriminal. Iz bilježaka koje Ana ispisuje za kuhinjskim stolom ironijom se odražava život na rubu, a kroz sumornu sliku se uspijeva probiti i ponešto duhovitosti.
Kroz cijeli roman pratimo Aninu borbu sa svima oko sebe, ali i sa samom sobom. Nailazimo i na poruke tipa: „Žena je slaba i neodlučna kad se stvar tiče nje osobno. Ali je zvijer kad je riječ o djeci.“ Pratimo odnose majke i kćeri, kako odnos Ane i njezine majke koja je u bolnici, tako i odnos Ane i njezine kćeri Aljone – a odnosi se mogu međusobno i usporediti. “Majke, o, majke. Sveta riječ, a poslije nemate što reći ni vi djetetu ni dijete vama. Voliš ih, muče te. Ne voliš ih, ionako te ostave. Ah i oh.”
Žrtva ili ne?
Roman je napisan u prvom licu, u središtu romana je Ana kao žrtva, ali što se bliži kraj možemo primijetiti da ona ne uspijeva u potpunosti uspostaviti lik mučenice i žrtve koji uporno pokušava ostvariti. Ona je definitivno brižna i požrtvovna, ali je isto tako vidljiva i njezina sebičnost i posesivnost. „Andrej je jeo moju haringu, moj krompir, moj crni kruh, pio moj čaj, došavši iz kolonije, opet, kao prije, jeo je moja mozak i pio moju krv, sav slijepljen od moje hrane, ali žut, prljav, smrtno umoran.“
Kraj romana napisan je tako da, kada ga čitamo, imamo osjećaj kao da čitamo Anine užurbane i zamršene misli :“ah, oprostite, kći mi je došla s troje unučadi, nesretna, sama, svi su je ostavili, ja sama na sve, sina sam spasila da ne strada, da sve sama, da prijetili su mu kriminalci, nekomu je bio dužan, ja sam platila, sad mi je odan, ali bolestan je, invalid je bez ijedne pete, sad me vuku na sve strane, kuhaj kašicu, ovu zibaj, onog odjeni, ovomu bajku, znate, ja sam sretna baka (…) s pjesmama, u, izliječit ćemo se, ja sam, znate, pjesnik, a pjesnici su siromašni ljudi i nisu od ovoga svijeta, završavaju život u zaboravu, ah, kad bi samo postojala takva mogućnost, da nema neimaštine, o čemu bi se goovrilo, ali da nemate štogod otpisano, recimo gusku, voštano platno (…)“
Snaga ove knjige u Aninu je liku i strašnoj ironiji s kojom opisuje svoj svakodnevni život i razočaravajuće pokušaje da shvati ljude koje voli, uz tako malo nade da će joj biti uzvraćeno. Petruševska roman predstavlja kao rukopis koji su pronašli članovi Anine obitelji nakon njezine smrti, a naslov odlično opisuje srž djela: „…moje vrijeme, noć, susret sa zvijezdama i s Bogom, vrijeme razgovora, sve zapisujem.“
