Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Film

Recenzija: We need to talk about Kevin

11.06.2014. Fak.hr
Foto: Facebook.com

Foto: Facebook.com

U jeku recentne eksplozije svađa oko teško poremećenog djevca ubojice dotaknuo sam se We Need to Talk About Kevin u potrazi za odgovorima, još uvijek svježeg filma snimljenog prema istoimenom romanu iz 2003. godine. Osim što nam priča o Kevinu daje dovoljno materijala da pronađemo odgovor na mnoge moguće razloge adolescentskih puknuća (mada čine to i nedavno otkrivene bilješke iz djevčeva dnevnika), također sam film o Kevinu dolazi kao lekcija iz režiranja. Drugim riječima, bilo je potrebno napregnuti analitičke stanice da bi se dohvatila fina kompleksnost u naizgled jednostavno oblikovanom filmu.

Sjajna pojava u We Need to Talk About Kevin pomna je briga o upotrebi svih sastavnica koje stapaju film u smisaono iskorištenoj cjelini. To znači da kadrovi ne sadrže sliku, boju, zvuk, objekte, simbol i kretnju kamere tek po osnovi filmske realistike – boja je ovdje jer vidimo svijet u nijansama, zvuk je ovdje jer u stvarnosti objekti stvaraju zvukove, simbol je ovdje jer vam nešto želim reći, kamera se kreće jer je to ono čime dinamiziramo iskustvo – već svaki od elemenata eksplicitno nosi estetski upotrjebljenu dimenziju prisustva u kadru, spajajući se u apstraktnoj mreži motiva u jedno gusto, ali pitko štivo značenja. Drugim riječima, ako bi zvuk trebao biti prisutan tek po realistici, onda ga u kadru neće biti. Slojevita povezanost svih sastavnica počinje se primjećivati s uočavanjem npr. usklađenosti korištenih zvukova s obzirom na mjesto i vrijeme događaja unutar filmske radnje te s obzirom na ponavljajuće motive kod činova i likova, ali koji opet nisu prisutni tek na općoj razini filma, nego unutar svijeta We Need to Talk about Kevin poprimaju značenja za same likove. Na primamljivo osebujan način opća filmska razina i unutarsvjetovna razina likova stapaju se audio-vizualnim sastavnicama u životnu masu motiva.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Poligon za takvo ozbiljenje motiva čini svježa suradnja načina izlaganja priče, pri čemu prvenstveno mislim na nelinearno paralelno pripovijedanje, te pomno promišljena upotreba tehnika kadriranja i montaže,  pri čemu prvenstveno mislim na stilske pokrete kamere, odnosno fokusiranja objekata, kompozicije kadra te izbor montažnih spona unutar sekvence, koji nose logične funkcije i održavaju estetsku razinu. Zahvaljujući inteligentnoj upotrebi prostora i prisutnosti likova te „školski“ valjano odabranoj metodi spajanja kadrova (karakterističan pokret nosi njemu pripadnu funkciju), nelinearno pripovijedanje i montažno eksperimentiranje ovdje je posve nenametljivo, a ostavlja snažan utisak vještom dinamikom između prošlosti, sadašnjosti, mjesnosti te učestalosti događaja. Bogata asocijativna simbolika s naglaskom na fenomenu krvi omogućuje nam osjetiti unutrašnju opipljivost cjelokupne redateljeve igre.

Poštujući show, don’t tell kao rijetko tko, autori nonšalantno ali duboko grebu po odnosu roditelja i djeteta te pred gledatelja postavljaju upitnost paradigme o svetosti djece. U neku ruku film prokazuje pozadinu koje je svaki predani odgojitelj u dječjem vrtiću svjestan u nemalom broju obiteljskih slučaja, ali iza leđa ipak stoje prekriženi prsti, propust naših razmatranja na koje film svraća pozornost. Već je prema naslovu i uvodnoj sceni lako shvatiti tko je u priči nasilnik, a tko žrtve, no film fantastično uspijeva pokazati da u suštini, barem većina nas, nemamo pojma na koji je način odnos zlostavljač-žrtva strukturiran. Ne tek po sadašnjosti odnosa, kada je sve gotovo, nego po genezi nastanka odnosa. U tom smislu film izlaže mnoštvenost pitanja, a na svako daje spekulativne odgovore. Manjak ljubavi ili loše sjeme? Loš roditelj ili inherentna malicioznost? Pogreška odgoja ili pogreška prirode? Vrlo dobar Ezra Miller kao Kevin i sjajna Tilda Swinton kao majka Eva ne dopuštaju kraći put do odgovora. Odista je mučno promatrati kakvu nepravdu trpi majka, bolno dok nastojimo ustanoviti zašto se uopće događa što se događa, zašto se uopće postupa na način na koji se postupa? U jezgri, film je o majčinstvu, a ono što se događa nije lako pretrpjeti.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Postoje tri manja problema koji film sputavaju u recepciji. Oko sredine filma sjajan ritam priče i režije otkrije nam sve karte odnosa, sve motive i uglavnom iskoristi sve stilske materijale namijenjene predočenju teme. Svjesni što će se dogoditi i s već jasnom vizijom ishoda, film zapada u svojevrsnu ping-pong partiju između Kevina i Eve, a koja po sebi ne provodi kontinuiranu ekspanziju odnosa, već se više ponaša kao repetitivno utvrđivanje već sasvim jasnog stanja. Zbog toga se, osim blagog utonuća u nezainteresiranost, počinju u pitanje dovoditi granice tolerancije jednog i drugog. Drugi problem izvire ovdje negdje, naime nakon prilično teškog slučaja maltretiranja u trećem činu filma, za koji bismo teško mogu prihvatiti istovrijednost stanja, odnosno za koji bismo teško mogli prihvatiti toleranciju/sljepoću članova obitelji, film načas izgleda pretjeran i popustljiv prema nepotrebnom doklesavanju već sasvim izoštrenog Kevinova karaktera. Lako primjećujemo slabu postojnost i povezanost druga dva člana obitelji, oca i kćeri, a koji u cjelokupnoj priči nose zapravo važne trenutke za pokretanje priče naprijed. Treći je problem konačno vrijeme predano Evi. S obzirom da je Kevin prije sablast koja katalizira cijeli film, nego li doista kakav centralan lik, u trećem činu Eva pred Kevinom gubi vrijeme i prostor potreban da se i njena konačna priča zaključi, pa se na određeni način dovršetak filma ispostavlja krajnje jasnim za Kevina, ali nedorečenim za majku, za lika s kojim kao gledatelji razvijamo odnos. Posljednja je sekvenca svakako razumljiva i daje nam do znanja što je bila poanta cijelog filma, ali čini da je tu još nešto za Evu trebalo sjesti da u potpunosti zatvori krug patnje. Možda je, međutim, ta otvorenost trebala biti namjerna, u kom slučaju bi se „treći problem“ svakako mogao obrisati, a funkcija otvorenosti nanovo promisliti.

Foto: Fak.hr

Foto: Fak.hr

Zaključno, ovu psihološku dramu s usjekotinama trilerske napetosti vrijedi pogledati iz dva razloga: najprije zbog zanimljive, intrigantno ispričane slojevane priče s mnoštvom postavljenih pitanja i praktičkih dilema koje pitanja otvaraju, a potom i zbog finoće mnogih filmskih tehnika kojima se redateljica poslužila da nam istovremeno pokuša dočarati psihološko stanje lika, socijalno stanje društvenih odnosa i estetsko stanje filmske izražajnosti.

Komentari