novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – ‘What a Terrible World, What a Beautiful World’: The Decemberists u svijetu emocija

Foto: facebook.com/thedecemberists/
Vrijeme čitanja: 4 minute
Foto: facebook.com/thedecemberists/
Foto: facebook.com/thedecemberists/

Ako ste slušali prijašnji opus portlandskog benda The Decemberists, znate da je njihova glazba ponajprije zvučala kao oživljeni antikviteti iz živopisnih dućančića na uglu sumnjive ulice, prebrisanih od prašine i opjevanih u progresivnom indie folk stilu. Frontman Colin Meloy i njegova osebujna družina skladali su epove o legionarima, razvratnim djevama, ubojstvima i otmicama za koje su inspiraciju našli u širokom rasponu literature, od engleskih novela sa sredine prošloga stoljeća do japanskog folklora.

Na predzadnjem albumu “The Hazards of Love” teatralnost ovog sastava dosegla je svojevrsni vrhunac istoimenom pjesmom izvedenom u četiri čina, a bend je nakon toga vjerojatno zaključio da bi se mogao malo i primiriti po pitanju preuveličavanja vlastite načitanosti. Sljedeći diskografski uradak “The King is Dead” uzeo je drugačiji pristup, a manjkali su mu fabularno bogati lyricsi te se glazbena pozadina svela na tek uobičajeni folk aranžman prigodan za sjedenje uz kampersku vatru. U ovom je slučaju glazbena pozadina bila lišena zvukova roga, zvončića i produkcije u stilu opernih izvedbi, a eventualnu zamjenu za ove dionice činile su solaže harmonike koje su samo naglašavale da je i ovaj bend krenuo mirnijim vodama folk/americana žanra.

Unatoč tome, taj je album najavio da bend svojem opusu pristupa s novom, osobnijom notom, a sa sličnim načinom razmišljanja nastavili su i na ovom izdanju. Najveća razlika osjeti se u tome što se ovaj put nisu uhvatili za jedan glazbeni izražaj, već su istraživali između raznolikih žanrova dvadesetog stoljeća. Tekstovi su, očekivano, i dalje prožeti prepoznatljivim poetizmom kojime Meloy tako spretno barata, ali je ovaj put dominantan autorov novootkriveni svijet emocija. Iako je spomenuti kazališni pristup u potpunosti reduciran na izdanju “What a Terrible World, What a Beautiful World”, i ovaj album počinje, u krajnju ruku… teatralno. Masivni grimizni zastor pada, a svijetla reflektora okrenuta su prema pjevaču koji se s pozornice obraća svojoj publici.

The singer adresses his audience uvodna je pjesma kojom nas Meloy priprema za ono što nas očekuje u preslušavanju četrnaest numera s ovog diskografskog uratka, a kroz nju možemo steći dojam da se i sam autor ispričava za to što su se, eto, promijenili kroz vrijeme. Nema tu fanfara, već samo skrušeni pjevač i njegov sastav koji u ispovjednom tonu vode monolog sa svojim slušateljima, dajući im se u potpunosti bez obzira na moguće kritike i eventualna nezadovoljstva. Jer oni pripadaju nama – tako i sama pjesma poručuje.

Nakon ovakve uvertire, slijedi veselija Cavalry Captain koja s trubadurskim introm trijumfalno nastavlja na početnu pjesmu. Iako su motivi ovdje posuđeni iz ratne terminologije, ovo je zapravo jedna ljupka ljubavna oda posvećena autorovoj voljenoj osobi. Sljedeća je pak pjesma, Philomena, zarazna, sladunjava i vesela numera koja se lako uvuče pod kožu. U stilu Motown šezdesetih, s djevojačkim višeglasjem i u maniri zvučnog zida Phila Spectora pjeva, khm, o požudi za oralnim seksom. Iako pravo značenje i nije baš previše skriveno metaforama kakvim se The Decemberists nerijetko priklanjaju, možda ova pjesma i ne bi bila toliko upečatljiva da nema punchline na refrenu “All that I wanted in the world was just to live to see a naked girl – But I found I quickly bored, I wanted more”. Što dokazuje da autor ovaj put razumije unutarnje tjeskobe, vjerojatno i više nego kad je pisao dugometražne balade o ubojstvu u utrobi kita. Uostalom, potkrepljuje i moju tezu da su lyricsi ovog puta više osobniji.

Nastavak ljubavne tematike osjeti se i u sljedećim pjesmama, odnosno na dva ranije izdana singla s albuma. Čeznutljiva Make you better sanjiva je indie pop balada o neuzvraćenoj simpatiji, dok se u mirnijoj Lake Song tekstopisac s nostalgijom prisjeća svoje mladenačke romanse. Obje pjesme popraćene su umirujućim dionicama klavira, upečatljivim refrenima te odvažnim i iskreno emotivnim stihovima kao jednim od glavnih aduta na ovom izdanju.

Till the water is all long gone je pak akustično orijentirana laganica začinjena i latino gitarama, a nakon nje slijedi The Wrong Year koju smatram jednom od osobnih favorita s ovog albuma. Pomalo nesretna mid-tempo folk numera objavljena je, ironično, na samom kraju prošle godine, a i ona govori o onim vražjim osjećajima prouzročenim od strane osoba koje ti ne uzvraćaju ljubav. Sljedeći je dio albuma malo raznolikiji pa nas tu očekuju svakakve skladbe, od Caroline Low koja neodoljivo podsjeća na kantautora Tima Hardina pa do revolveraške koračnice Easy come, easy go kojoj ritam kao da diktira vitlanje bičeva.

Kulminacija se pak događa pred sam kraj, u pjesmi naslovljenoj 12-17-12 u kojoj Colin ispituje Boga o svijetu koji je stvorio, pritom stavljajući i naglasak na sam naslov albuma koji je sadržan u lyricsu ove harmonikom popraćene balade. Sam tekst je zapravo reakcija na masakr Sandy Hook koji je odnio više od dvadeset života u istoimenoj osnovnoj školi, a Portlanđani su ovom subjektu pristupili mnogo delikatnije, usudila bih se reći i uspješnije, nego svojevremeno bend Foster the People.

Nakon ove pomalo tmurne tematike, optimističnija A beginning song zatvara ovaj album impresivnim outrom, koji na samom završetku ove priče najavljuje neki novi početak. Znači li to da će bend nastaviti u stilu koji je trenutno zagrizao ili okrenuti sve naglavačke kao posljedicu neke sredovječne krize, preostaje nam vidjeti na sljedećem izdanju. Za koje se samo iskreno nadam da nećemo morati čekati četiri godine.

U svakom slučaju, mogu zaključiti da ovaj album ne zvuči kao da su The Decemberists iz bakine škrinje izvlačili mitove i legende o kojima su odlučili napisati zabavnu folk pjesmu, već kao zreli sastav koji je ovog puta bio u stanju pretočiti emocije u kvalitetne pjesme i ne razvodniti sadržaj unatoč osjetljivom manjku literarnih motiva. Meloy vas ovog puta neće svojim elizabetanskim tekstovima odvesti u renesansne nimfeje kakvi su možda i karikirani na omotu albuma, niti ćete ovaj put morati toliko često tražiti značenje njegovih riječi u Merriam-Websteru, no možda ćete se ponovno zaljubiti u ovaj bend. Jer doista zvuči pomalo drugačije, ali drugačije na najbolji mogući način.

Be social

Komentari