Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Glazba

Recenzija – ‘When The Storms Would Come’ (Holy Holy): Monoton album benda blagoslovljenog samo imenom

04.11.2015. Ema BašićFoto: holyholy.com

Svaka osoba pa tako i bend ima svoju priču, a da bismo izbjegli pretjeranu subjektivnost kada je riječ o glazbi, ponajviše debitantima, uvijek vrijedi ispričati njihov  put do studija koji će vam možda otvoriti vidike koje smo sami predvidjeli. Obraćam se, u ovom trenutku, slušajući pojedinu grupu/album tijekom pisanja, pa će tako ova recenzija biti obogaćena opijatom Holy Holy-ja (stilizirano: HOLY HOLY). Timothy Carroll i Oscar Dawson dva su  mladića kojima su se putevi ukrstili, ni manje ni više, nego u školi. No, ne u vrijeme njihove samostalne edukacije, već u vrijeme volontiranja u Jugoistočnoj Aziji. Vrlo brzo su spoznali da osim ljubavi prema volontiranju, engleskom jeziku (profesori su spomenutog), dijele i ljubav prema glazbi. U to vrijeme Carroll, koji je živio u Stockholmu, već se intenzivno bavio glazbom, a Dawson je nešto malo, kako bi žargonom rekli „prtljao“  po instrumentima i notama s bendom Dukes of Winsdor. Kako je i sam bio tekstopisac (i fan gramatike i engleske poezije), Carroll je vrlo brzo poželio da se njegove umotvorine pretvore u glazbu. Stoga je pozvao svog kolegu profesora da naprave, kako sami kažu, suit of demos.

I danas tvrde da nisu imali pojma kuda ih glazbena putanja vodi, jedino u što su bili sigurni je činjenica da će ‘mračan materijal’ biti njihova podloga i da će zasigurno suradnju nastaviti u Australiji (Dawson je Australac, čisto da definiramo „kud baš Australija?“ trenutak). I tako je nastao Holy Holy, a vrlo brzo i prvi singl Impossible like you.

U 2014. godini bend je obavio potrebnu metamorfozu pa su se tako već postojećem dvojcu pridružili i bubnjar Ryan Strathie, basist Graham Ritchie i naravno izvor svakog glazbenog moneymakinga i atmosfere – producent Matt Redlich. Vrlo brzo su osjetili potrebu istaknuti da su im uzori Neil Young (osjeti se na albumu kojem se bližimo), Bruce Springsteen (moguće, ali  ne dotiče nimalo njihov glazbeni opus), Stills & Nash, Pink Floyd (dosta hrabro za reći) i Dire Straitsi.

Na albumu prvijencu se radilo svega godinu dana (i puno i malo), a krajnji proizvod izašao je već u srpnju u Australiji, dok smo se u Europi morali strpiti do samog kraja listopada.  I tako smo dobili „When the storms would come“; kompilaciju od deset pjesama inspiriranih ljubavlju, duhovnošću i dominacijom lead gitare gotovo u svakoj stvari. You cannot call for love like a dog, bila je stvar s kojom su odlučili skočiti na javnu scenu i pred puk, a koliko je to bio dobar odabir možete presuditi i sami.

Zbog svega navedenog dobiva se dojam tek prosječne ploče uz činjenicu da sam ublažila vlastiti sud, obzirom na to da zasigurno nisu one hit wonder i da im je ovo „djevičanski album“. Sam When the storms would come“ počinje s Sentimental i Monday, provodi vas kroz Heroine i History, prokliže kroz singl You cannot call for love like a dog, malo vas zaokrene u Wanderer i onda završi na gomili (The Crowd).

E sad, ono što mi se događa upravo sada dok pišem, ali i dok sam prvi put preslušavala album. Kao podloga prostorije idealan je, ne okupira vas previše i možete raditi sto drugih stvari uz ugodnu melankoličnu podlogu indie (znam koji osjećaj budi fraza indie, vjerujte i u meni) rocka. No, u danom momentu kada solaže započinju, gotovo u svakoj stvari (primjera radi u Holy Gin), dođe do trenutka u kojem vas melodija izbaci iz svega što ste dosada radili. Okupira vas, ali ne na način: „Što li to moje uši čuju, je li to pjev rajskih ptica?“, već na način: „Hoće li ovdje biti promjena i zašto kreće bluzerski moment?”, a stvar je više u duhu “Tiha noć, sveta noć” nego u Gary Clark Jr. Numb.

I tako se u ovih sat i kusur, nađete u poziciji osobe koja stiče dojam da je u tom istom studiju s Holy Holy-jem, zna da ima vokalčinu koja nije dubinom kao The National, ali je interpretacijom. Zna da ima sasvim solidne svirače i glazbenike i zna da želi hit, ali u principu , osim ako ne slijedi isti monotoni flow, postaje psihodelija i kakofonija nabacanih solaža. Da se razumijemo, monotonija nije nužno loša stvar – Sade kao jedna od kultnih dama monotonije i pozadinske/cabaret glazbe uvijek je dobrodošla uhu – no Holy Holy je više nekako na tragu prisilne monotonije, a ne umjetničke.

Obzirom  na to da im je ime blaženo i to dvaput umnoženo i blaženo, kao glazbeni freak/geek nadam se da će dobiti još prilika i poklopiti me za sve što sam izgovorila/napisala. Jer, u ovom modernom vijeku, nitko ne bi bio sretniji od glazboljubaca da ih zapljusne i ošamari val kvalitete i jake glazbe. No, zasada ću vas ostaviti uz najsolidniju stvar albuma “When the Storms Would Come”, numeru History, u nadi da će ih takve svijetle točke albuma pogurati u još bolje puteve melankolične glazbe – na koje će ljudi jecati, a ne bijesno lamentirati.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 3.000 out of 5)

Komentari