novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “Wonderful Wonderful” (The Killers): Razotkrivanje arogancije

Wonderful Wonderful
Foto: "Wonderful Wonderful" [cover]
Vrijeme čitanja: 3 minute

Kada pomislim na Killerse, pomislim na one pjesme koje prate obrat u filmovima, kada glavni lik napokon odluči ostaviti prosječnost iza sebe i predaje se velikim idejama, kao kada Tom, zakucavajući tenisku lopticu, napokon odluči zaboraviti Summer 456. od 500 dana ljeta (iako u filmu u tom trenutku zapravo svira Wolfmother). Kada pomislim na Killerse, pomislim na motivirajuće misli koje daju sve kako bi sve i dobili, nema prostora za prosječnost, samo vrhunski zalet potpunog samouvjerenja koji se ne poklanja nikome.

Killersi su sada malo drugačiji.

Nakon petogodišnje pauze i albuma “Battle Born” za koji frontmen Brandon Flowers kaže da je bio pomalo besciljan, Flowers ulazi u sebe i iz svojih vlastitih iskustava crpi motivaciju za daljnje stvaranje. Tekstovi su usmjereni iznutra prema van, ulaze u vrlo osobna iskustva pjevača te na taj način kao da se ponovno rađa jedna nova strana benda, oprezno udarajući u sačuvane ljuske koje do sada nismo imali priliku vidjeti, ispuštajući zrake svjetlosti vrlo polako, ali ipak zadržavajući veliku većinu započetog.

Album “Wonderful Wonderful“, službeno objavljen 22. rujna, započinje istoimenom pjesmom čiji početak predvođen puhačkom sekcijom najavljuje Flowersove proročke stihove, a jednako vrijedan bas dolazi u prvi plan te gradi platformu za misli spasenja i “pravih puteva“. Pjesma ponosno otvara album, ali ne krade svu slavu onima koje slijede.

Flowers je na početku svoje karijere publici prezentirao personu koju hrani arogancija, ali određeni je ponos i potreban za ostvarivanje benda koji se na početku 2000-ih gradio kao indie bend prodirući u mainstream. No sada se Flowers kaje zbog svoje prijašnje samodopadnosti, za koju kaže da je izlazila iz vlastitih nesigurnosti. U svojim solo projektima zadnjih godina Flowers je pokazao koliko dobro poznaje muziku prijašnjih desetljeća te je na vrlo vješt način slaže u moderne zvukove retro motiva. Tako i druga pjesma novog albuma, najavni singl The Man, iz funka crpi energiju za ličnost koja je nekoć bila frontmen, a o kojoj sada samo pjeva. Nazivajući se “desnom rukom Boga”, Flowers ismijava svoju davnu aroganciju koju sada, navodno, napušta.

Nakon dvije vrlo otvorene i slobodne pjesme koje podsjećaju na velike Killerse početnih godina, na trećoj se pjesmi zatvaraju te ponovno otvaraju na drugačiji način, ne dajući sve odjednom. Rut, slično kao i Phil Collinsova Take me Home, sjetno vodi slušatelja tamo gdje se osjeća najsigurnije. Ovo je nešto što bih osobno voljela čuti češće od Killersa, a manje onih pjesama koje prodaju veličinu bez same veličine. Pjesma, iz perspektive Flowersove žene Tane Mundkowsky koja se bori s PTSP-om uzrokovanim traumatičnim djetinjstvom, govori o osjećajima koji zgušnjavaju svaki pokušaj kretanja, ali pjesmu vodi ton nade i motivacije koji podsjeća na slavnu All These Things That I’ve Done.

Nakon Life to Come i stiha: “Have a little faith in me, girl”, album zastaje na pomalo slabijem momentu i na tren “gubi vjeru” s Run For Cover koja se ne uklapa u sabranu kontemplaciju osobnih iskustava i vješto izgrađene muzike na predlošcima drugih žanrova, već nervozno izvlači energiju bez temelja. Na pjesmi su prvi put radili još prije devet godina, a završena je uz pomoć glazbenika Alexa Camerona s kojim se Flowers sastao u Vegasu.

No zastoj nije konačan te se Flowers ponovno vraća svojoj obitelji za inspiraciju s Tyson Vs Douglas u kojoj, putem poznatog boksačkog meča između Mikea Tysona i Bustera Douglasa koji je 1990. završio prvim porazom Tysona u cijeloj njegovoj karijeri, izražava strah od gubitka pred svojom djecom. U Some Kind of Love Flowers pjeva o posebnoj ljubavi svoje žene i o njezinom duhu (“You got the soul of a truck on a long distance haul / You got the grace of the storm in the desert”), a posljednjim stihovima zatvara pjesmu s glasovima svoje djece koje veličaju njezinu snagu pjevajući koliko im je potrebna.

The Calling svojom mračnom podmuklošću na tragu motiva Depeche Modea ispravlja trenutke izgubljenosti na ovom albumu, ali budući da “Wonderful Wonderful” završava s pjesmom koja zapravo pjeva o zastoju u pisanju – Have All The Songs Been Written? – trijumf koji su postavili na početku ne opravdava se na završetku albuma.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari