Recenzija – ‘X’: Kako je ginger iz Smaugove pustoši pokorio Billboard
Ogoljen, sirov, po prvi put ponekad vidno ljut (a ne samo povrijeđen), iz Smaugove pustoši s novim albumom „X“ (čitano Multiply) dolazi Ed Sheeran. Dolazi i ostaje, osim u ušnim kanalima, i pod kožom, na prvom mjestu Billboardove ljestvice albuma (i to od prvog tjedna puštanja u prodaju – u Britaniji je najbrže prodani album ove godine). Sanjar zagonetno-sramežljivog smješka i crvenkastih kovrča, ali vraški talentiran multiinstrumentalist i kantautor, Ed Sheeran se vraća odlučniji i još romantičniji no prije. Novi akustični neo-soul-funk album stvorio je uz produkcijsku pomoć glazbenog i dizajnerskog kameleona Pharella Williamsa, i (kako ga je MTV nazvao) najvažnijeg producenta u posljednjih 20 godina, Ricka Rubina, obogativši tako svoj romantičan chich lit – dozom drskosti.
Odmak od Sheeranovih folk rock prizvuka čuje se već u prvom izbačenom singlu s albuma, Sing. Napisana s Pharellom, obogaćena je pop i R&B beatovima vrlo sličnim radu Sheeranovog glazbenog utjecaja – Justina Timberlakea. Brzo vokaliziranje, mekani rap i refrensko višeglasno posezanje u višlje “Timberlakeovske” registre poprilično podsjeća na aranžmane Justinovih studijskih ostvarenja (“Justified”, “Future Sex/Love sounds”). Krhak Edov tenor u ovom singlu postaje pouzdan, a njegova liričnost dovoljna je da nadvlada Pharellov utjecaj, spriječivši tako namjerni pastiche.
U istom tempu i stilu nastavlja sljedećim singlom Don’t te pokazuje da se ne boji biti eksplicitan i zaprijetiti (don’t fuck with my love), ispričavši tako priču o dezintegraciji ljubavne veze zbog sličnog životnog stila (but me and her we make money the same way, four cities, two planes the same day, those shows have never been what it’s about. but maybe we’ll go together and just figure it out). Istovremene turneje, avionski terminali, davanje intervjua i dijeljenje hotelskih soba (navodno s britanskom kantautoricom Ellie Goulding) možda jesu primamljujuća „in common sekcija”, ali izgleda da mu je ipak bolje slijediti onu „suprotnosti se privlače“ (koju prakticira većina realnog svijeta).
U pjesmi The man više Je ne želi i ne voli, slama industriju i ljestvice – ali i njeno srce. Edova naracija u ovom glazbenom broju vrlo je slična gotovo neprimjetnoj, ali definitivno prisutnoj rap frustriranosti Mikea Skinnera (The Streets, Dry your eyes). No, on ipak nije reper, već „singer with a flow“, sjeda na ritam, zatvorenik s vizijom koji nikad ne želi biti savršen. Tekstualno jedna od najzanimljivijih i najtečnih pjesama je Take it back s deluxe izdanja albuma – pruža uvid u pjevačev put do vrha. Nazvala bih je izmijenjenim naslovom Chboskyijevog romana – The perks of being a world wide known read-head wallflower.
Runaway zadržava drsko inovativan nivo ovog studijskog ostvarenja, iako zamjetno muzikalnija od posljednja dva rap pop broja, najsličnija je Timberlakeovskom štihu s dozom soula Johna Newmana.
Šuljajući upbeat broj I’m a mess, krajem sličan pjesmi s prošlog albuma ( „+“) Give me love, osobni je favorit. Nakon predstavljanja novih rap/sass elemenata u Sheeranovskom žanru, ovdje se vraća svom klasičnom folk muziciranju i senzibilitetu. S vatrom u očima želi našu ljubav i stavlja naše povjerenje u svoj želudac.
Nastavljajući u istom tempu, klavirskim dionicama i klasičnim bubnjevima posvećuje pjesmu Nina, opraštajući se tako od još jedne neuspjele ljubavi (people grow, and fall apart, but you can mend your broken heart, take it back, go, oh won’t you leave me now). Klaviru se dodaju violine i strings efekt u melankoličnoj Afire Love, napisanoj dva tjedna prije smrti Edova djeda, koji je 20 godina patio od Alzheimerove bolesti. Uz dosadašnje, možda klišej teme (uspješne i propale veze, djevojke, ljubav, samoća, tuga) prvi put dotiče se onih ozbiljnijih promišljanja o obiteljskim odnosima, životu, sjećanjima, zaboravu i, na kraju – o smrti.
Aranžmanski/ritmički drugačija, ali stilski slična starijoj pjesmi Kiss me, Shirtsleeves izaziva suze, dok Edov rukav nastoji obrisati slane kapke. Akustična pop-rock balada, Edovim riječima „jedina sretna pjesma na albumu“, a ujedno i njegov favorit je Thinking out loud, u kojoj „štopanjem“ usporava svog Martina (LX1E Ed Sheeran) i stvara intimnu atmosferu. Kratko, lagano, casual vokalno putovanje do bračnog oltara i sanjarska vječna zaljubljenost „in sickness in health timewise.“
Nakon snažnih, aranžmanski nabijenih brojeva, Ed se pomalo gubi i kao da mu nedostaju njegovi korijeni. Traži ih. Traži sebe. Naročito tiha One izvlači osobit kopfton i najbolji Sheeranov falseto. Osim vokalno, stišana je i produkcijski, tako ogoljena ističući samo gitarsko strumiranje, uz nekoliko harmi stvorenih violinama. Ed tetura, izgubljen traži put kući, pritom u jednom djelu držeći impresivnu notu sedamnaest sekundi. Ranjiv, pleše s raznim kemikalijama u organizmu, blijedi, sluša glasove koji Placebovski progresivno prevladavaju što više razmišlja, kao u pjesmi Bloodstream. Kao i obično, ljubav, bilo obitelji ili nekog posebnog, vraća (ga) na pravi put. Tenerife sea, waltz ljubavna pjesma ga smiruje, utišava glasove, zajedno s arenovskom završnicom Photograph. I to mu je dovoljno. /And all of the voices surrounding us here, they just fade out when you take a breath./
Za istaknuti su svakako ostvarenja koja je Ed napisao za filmove. Uvjerena sam da su svi čuli oskarovsku I see fire sa soundtracka Jacksonovog Hobbita (Desolation of Smaug). Sve vokalne harmonije i instrumentalne dionice snimio je sam (osim čela, no posebno za pjesmu u jednom je danu je naučio svirati violinu), te je u pjesmu ukorporirao sastavnice vlastitog stila muziciranja, koje su se itekako uklopile i pozitivno odjeknule publikom. Augustus Waters-romantična All of the stars uvrštena je u soundtrack trenutnog blockbustera The Fault in our Stars, u kojoj se Edov tekst i vokal nevjerojatno poklapa s pričom i porukom filma. Obje pjesme nalaze se na deluxe izdanju albuma.
Even my dad does sometimes pjesma je koju vam ostavljam na vlastitu procjenu, iako bih istaknula da u njoj Ed tekstualno najjednostavnije, a istovremeno najsnažnije, poručuje koliko je u redu ponekad ne biti u redu.
Čak i bez novih elemenata na ovom albumu, Ed je dosljedan, ali ne i dosadan. Jest pop rock star materijal, ali opet je puno više od formule koja spaja vrhunskog tekstopisca, pop senzibilitet, hip hop flow i karizmatičan nastup. Nježno, ali samopouzdano pomiče granice. Ima nešto mnogo vrijednije za slušatelje diljem svijeta, od svog simpatičnog karaktera ili izgleda – dušu.
