novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Recenzija: Što je bilo prije – klišej ili ljubav? (“Zbog tebe”, A.Jurkas)

zbog tebe
Foto: zbogtebe.com / galerija
Vrijeme čitanja: 5 minute

Da je hrvatski film leglo postratne depresije s pretenciozno dugim kadrovima misli svaka ptica na grani – i ona koja je posljednji hrvatski film pogledala u repriznom obliku na Prvome programu Hrvatske radiotelevizije u pauzi između omiljenih sit-coma, i ona koja se drži za kulturofila koji poznaje sve kanonske naslove od prve do sedme umjetnosti, ali najčešće misli kako boljeg redatelja od Bergmana nikada neće biti (jer Bergman) i bolje knjige od Zločina i kazne također (jer Dostojevski). Iako je neupitno riječ prvenstveno o dobro utabanome, opće-prihvaćenome stereotipu!, ne manjka komadića istine o tome “hrvatskome čemeru” koji redovno barem jedan film potvrdi na maltene jedinom nacionalnom, natjecateljskom festivalu – Pula Film Festivalu. S treće strane, nijedan manje ili više statistički utvrđeni fakt ili bolje rečeno lokalna legenda, ne može poslužiti kao krovno mjerilo svega što pod nju spada pa je tako i govoriti pejorativno o dosadnom, hrvatskom filmu ili kojim ga god već pridjevima obdarivali, ignorantno jednako kao i bilo koji drugi tip generalizacije.

Od 2010. te naovamo (ako ne prije ili kasnije) postalo je gotovo marketinškim trikom opirati se tom stereotipu “zastarjele, zaustavljene u prošlosti hrvatske kinematografije” – Narodnom heroju Ljiljanu Vidiću svi smo se veselili kao mala djeca jer, gle!, netko konačno u Hrvatskoj snima komediju (makar je dotična uspjela više razočarati nego svi ti ratom-opterećeni filmovi protiv kojih gundramo, a često ih ne možemo nabrojati ni na prste jedne ruke). Ivona Juka požnjela je slavu svojim dramskim triptihom Ti mene nosiš u stilu trenutnog holivudskog miljenika Innaritua i zasluženo se odrazila u visine europskih drama preko leđa provincijskih redatelja koji su nam tako dosadili. Svaka priča ima tisuću strana i na koncu je važan film – i kako Vitez možda nije bio ipak tako uspješan, Juka jest, što su sve na koncu ipak i posljedice estetike i redateljsko-dramaturških vještina.

U jeku novog trenda opiranja stereotipima, Anđelo Jurkas snima svoj prvijenac Zbog tebe mahom nastalim na “vlastitu ruku” Jurkasa, dalje od ralja Hrvatskog audiovizualnog centra za čiju se pažnju samoprozvani šlag i krema hrvatske kinematografije neprestano bore ne bi li se domogli svoje silje za veliko autorsko djelo. (Dotičnom HAVC-u ipak valja na sekundu skinuti kapu što se u ovoj kaubojskoj zemlji donekle drže nekih načela, ali očito je i da se može bez njihovog gurkanja i pogurkivanja, just saying). Tako se Jurkas upustio u junački pohod na domaće filmsko stvaralaštvo i odlučio napraviti jedan urbani, balkanski film koji će prije svega biti o ljubavi, a onda možda o ratu (ali neke druge vrste, ne o Ratu). Duhom sličnim vudi-alenovskim ljubavnim komedijama ili bolje rečeno, pokušajem da postigne isti, Jurkas pokušava u jasno fragmentiranoj (bolje rečeno, crno na bijelo fragmentiranoj strukturi koja konkretno prati dane u tjednu s pripadajućim im raspoloženjima) ispričati priču o nekoj, po-opće-uvaženom-mišljenju “zapostavljenoj” generaciji koja je Rata vidjela uistinu malo (točnije, iz neke dječačko-pubertetske vizure), ali je bila dovoljno stara ili mlada (?) da su se u njeno vrijeme i dalje na MTV-u vrtjeli spotovi rock hitova. Ne preže od toga da se i sam pojavi pred kamerom (baš kao i dobri stari Woody), u više uloga i nekolicinu puta i pokaže svoje upitne glumačke vještine tako zaokružujući jedno djelo autorske umjetnosti gdje isti režira, piše scenarij, isti scenarij stvara od vlastite knjige kojom planira ismijati kapitalistički model i izdavaštvo (jer što još drugo preostaje?) i još, uz sve navedeno, uspijeva napisati i pokoji soundtrack za isti film.

Foto: zbogtebe.com/ galerija
Foto: zbogtebe.com/ galerija

Jurkasov ambiciozan pothvat hvale je vrijedan kandidat za medalju za hrabrost, ali biti Autorom uspijeva, nažalost, samo najvećima, a Jurkas (uz svu moralnu potporu koju mu želite pružiti dajući svakoj minuti filma novu šansu da će popraviti stvar) će morati još puno žganaca pojesti prije nego što se to dogodi, kako bi mu to rekle naše dobre, stare bake. U slučaju Zbog tebe teško je prije svega govoriti kao o cjelovitom filmskome djelu. Iako se isti može braniti da je riječ o epizodnoj strukturi, protuargument sastojao bi se svakako u tome da epizodna odjeljenja ne znače i nezaokruženost cijeloga filma – što idejnu, što stilsku, što narativnu. Pokušaji da se Zbog tebe doima koherentnim postoje – oni iskaču u nerijetko neuvjerljivim dijalozima kojima se “spontano” pokušava spomenuti likove iz prijašnjih ili nadolazećih epizoda i na taj način stvoriti dojam globalnog sela, oni se očituju i u plastičnom i jeftinom spominjanju samog naslova filma, a kruna pokušaja je posljednja, metafilmska i metaautorska sekvenca u kojoj se kapom i bradom, po tko zna koji put, pojavljuje sam Jurkas i živcira se pred word-dokumentom dajući tako istovremeno i pojašnjenje i komentar na svoj film (ako vam je bilo teško za pratiti ili ste možda pomislili da on nije dovoljno samoosvješten i kritičan).

O filmskim je sredstvima teško i govoriti jer sam film (gdje tu definiciju valja uzeti cum grano salis) nalikuje više na spot ili home-made video u svojoj fotografskoj kvaliteti i montažnoj nejasnoći. Ti televizijski kadrovi ili kadrovi koji više priliče kakvom radioničkom kratkometražnom filmu nego dugometražnoj produkciji, popraćeni su s vlogovskim, daleko preekstenzivnim monolozima drugostupanjskog književnika novije generacije koji se kanalizira kroz različite likove, sve mahom opterećene svojim generacijskim pečatom, kao i povremeno sa stiliziranim montažnim sekvencama koje nikada nisu suviše jasne u svojoj funkciji pri čemu ni jedno ni drugo ni treće ne uspijeva održati konzistenciju kvalitete i namjene kroz puno trajanje filma.

“Film o ljubavi, zvijezdama, pištoljima, gluposti, pop-kulturi, vjeri, sexu, izborima, Balkanu.” – stoji na službenoj stranici Zbog tebe. I mnogo je toga u tome točno.  S druge strane, za mnogo je toga Jurkas htio da bude točno, ali mu je u količini samoreferenci izmakla stvar kontroli pa je primjerice obilje Balkana pretvorio u skupinu zagrebačke kajkave i “ono”-djece kojima se pridružuju tu i tamo kakvi dotrpenci iz drugih krajeva Hrvatske, s Damirom Urbanom na tronu kao jedinim dostatnim idolom te urbane mladeži koja brije na dobru mjuzu i depresiju te se ne boji intelektualnog uzdizanja uz debelo smotani joint. Najtočnije među navedenim je da je Zbog tebe film o pop-kulturi jer istoj prostora u filmu ne manjka te je “redatelja-scenarista-pisca-skladatelja- sve drugo” vrlo lako moguće detektirati kao ljubitelja svega onoga što mladi vole, gledaju i prate što je uvelike odredilo i estetiku filma. Glumačka postava i sama obiluje imenima koja će privući i mainstream underground publiku noseći breme jednog pop trenutka vremena, pa je tako na filmskome platnu imao priliku zasjati i već spomenuti Urban, ali i neizbježni Mario Kovač, kao i pripadnik jedne ugrožene skupine u Hrvatskoj, komičar Ivan Šarić.

Jurkas je neupitno pokušao umočiti noge u zlatnu žilu kucavicu marketinga vremena i prostora i za to je iskoristio sve što je ikad pročitao ili vidio, a u krajnjoj liniji i živio, misleći kao i mnogi klinci da je baš onaj taj koji razumije te motore svijeta, neku tajnu vezu koja veže sve ljude. U pokušaju da pred kameru stavi nešto osobno i iskreno, kao i mnogo toga u Zbog tebe, stvar je ostala na pokušaju. Svaka natruha dovitljivosti ispresijecana je klišejom iz rukava, a svaka iskra nečeg originalnog je pokrpana lošom parafrazom koja sama prema sebi nema gotovo nikakav odnos te ostaje vjetrom donesena i odnesena. Da je osvježavajuće u hrvatskoj kinematografiji vidjeti pa makar i pokušaj pop-kulture jedino je što bi se moglo priznati Jurkasovom filmu, a i to je već neka “furka” kojom se sada razbacuje naširoko i naveliko u jadu da barem nešto prizove tog hrvatskog gledatelja u kina – bili to partizani, ustaše i četnici u Čimbeniku X ili ona pjesma od Pavela koju ama baš svi mi gradski klinci volimo.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari