Istaknuto
21.09.2018.

Uoči početka nove kazališne sezone u Satiričkom kazalištu Kerempuh, razgovarali smo s redateljem Bobom Jelčićem o jednoj od najboljih prošlosezonskih predstava, njegovom autorskom projektu "Govori glasnije!".

16.09.2018.

Novi ravnatelj zagrebačke Opere prvi je stranac na tom mjestu od samostalnosti Hrvatske. Otkrio nam je na što će staviti naglasak u svom četverogodišnjem mandatu, ali i za koji nogometni klub navija te što mu je skriveni talent.

Knjige

Recenzija – Zona: Suvremena epopeja kroz europsku krivnju

07.09.2014. Antonio Filipović
Foto: fraktura.hr

Foto: fraktura.hr

Na pitanje koliko književnost zaista može prikazati današnji svijet i našu nedavnu prošlost teško je, a vjerojatno i besmisleno odgovarati. No, suvremena se književnost i dalje na sve raznolikije načine bavi pitanjem koliko povijest doista može prikazati istinu i što u povijesnim činjenicama uopće jest istina. Jesu li to brojke koje nas izvještavaju o mrtvima, pobjedama i porazima, ekonomskim padovima ili su priče pojedinaca te koje nam najjasnije govore o stanju svijeta u nekom trenutku? Svoj prikaz povijesti prošloga stoljeća u jednoj rečenici daje nam Mathias Énard u romanu Zona.

Objavljen 2008. godine u Francuskoj roman je autoru, osim titule jednog od najzanimljivih europskih autora današnjice, priskrbio i prestižne nagrade poput Prix Décembre i Prix du Livre Inter. Hrvatski prijevod objavljen je nedavno u nakladi Frakture, a za prijevod je zaslužna naša nagrađivana književnica i prevoditeljica Ivana Šojat-Kuči. Glavni lik romana, ujedno i pripovjedač, Francis Servain Mirković, Francuz je hrvatskog porijekla koji se u vlaku od Milana do Rima prisjeća svojih doživljaja iz Domovinskog rata i petogodišnje karijere agenta francuske obavještajne službe. Servain putuje u Vatikan kako bi prodao kovčežić s dokumentima i fotografijama koje je sakupio u pet godina pristupa arhivima i doticaja s ljudima čije priče tvore mračnu i neispričanu stranu povijesti s namjerom da se oprosti sa svojom karijerom i dosadašnjim životom i preuzme identitet prijatelja iz srednjoškolskih dana.

Ovaj roman priča je čovjeka koji se našao okružen pričama ljudi koje ispisuju onu bližu stranu povijesti, stranu koja svoje činjenice ne izražava u brojkama već krvavim slikama pohranjenima u sjećanju, ali i na fotografskom filmu. Mathias Énard nam priču svog junaka prenosi bez točaka, tek sa gomilom zareza koji također izostaju na nekim mjestima. U svojih 24 poglavlja, baš kao i 24 pjevanja Ilijade i Odiseje, ova suvremena epopeja, za razliku od antičkih epova pisanih u strogom stihu želi pobjeći granicama rečenice, granicama teksta i tekstualnosti kojima niti jedna priča, pa niti one u povijesnim udžbenicima ne mogu pobjeći. Osim podudarnosti u broju poglavlja s antičkim epovima, autor iz njih oživljava i junake postavljajući paralelno Servainove prijatelje iz rata s Hektorom i Ahilejem. Jedino što su Énardovi junaci, za razliku od antičkih umirali s metkom u čelu uvaljani u vlastiti izmet.

Paralelizmi i nasilje kao poticaj za književnost

Paralelizmi se provlače cijelim djelom, pa se pripovjedač pita koja je razlika između generala Mortiera, Napoleonova generala po kome je nazvana ulica u kojoj se nalazi njegov ured i alžirskih i palestinskih vođa. Time naglašava ironiju gdje je jednog pojedinca odgovornog za mnogobrojne smrti društvo ovilo u lovorike i zlato dok su drugi proglašeni zločincima ili zaboravljeni, ili naprosto navedeni kao broj. Na nekoliko se mjesta pripovjedač uspoređuje sa svojim ocem koji je sudjelovao u Alžirskom ratu za nezavisnost, a uspoređuje i kalašnjikov kojim se borio njegov otac i on sam u Domovinskom ratu sa špijunskim metodama kojima je skrivio smrt nepoznatog mu broja ljudi. Kroz sve te usporedbe on prikazuje ratove iz gledišta onih koji su ležali u smradu rovova, ali i onih koji su ubijali i silovali, daje perspektivu koju javnost i povijest ne žele vidjeti.

Usporedno sa sjećanjima iz rata i svojih špijunskih zadataka prisjeća se svojih ljubavi. Marianne, koja ga je čekala da se vrati iz rata u Veneciji čiji ga ustajali zadah i početak osjećaja praznine i žaljenja još uvijek prate. Tu je i Stéphanie, čvrsta žena, njegova kolegica, koja je pokušavala iskopati njegove ratne traume uvjerena da mu može pomoći, ali nije znala što ju sve čeka. I na kraju puta je Saška, ruska slikarica ikona koja ga čeka u Rimu i koja ga jedina ne želi promijeniti.

Glavni lik samog sebe naziva “povjesničarom iz sjene ili špijunom sjećanja”. Francis Servain Mirković jedna je od rijetkih figura koje su se našle u središtu nasilja i pustoši koje je europska civilizacija godinama ostavljala uz rubove svojih granica. Zona je geografski prostor njegovog ratničkog i špijunskog djelovanja, ali i više od toga, ona je intiman prostor njegova uma kojim je pokušavao sistematizirati kaos u kojeg je sve više tonuo. Često u svom pripovjedanju priziva one koji su doživljavali istu sudbinu, pisce poput Jamesa Joycea, Ezre Pounda i Jeana Geneta pitajući se je li nasilje motiv koji čovjeka nagoni na pisanje. U svakom slučaju, Zona je izvrstan roman, gusto isprepletena priča koja čitatelja često puta natjera da se zapita, ali i izgubi u bespućima Zone, prostora koji nas okružuje i koji nam je bliži nego što mislimo.

(Visited 101 times, 1 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari