Republika Užupis: Autonomija umjetnosti unutar prostora grada

Prvoga travnja ne vjerujte nikome. Ne vjerujte novinskom članku koji kaže da je Rijeci otkazana titula Europske prijestolnice kulture 2020., niti prijatelju koji tvrdi da je pojeo cijelu teglu majoneze – to je puding od vanilije. Prvoga travnja savjetuje se svima da ne čitaju vijesti, da zanemare novosti i sve odgovore smatraju lažnima. Ipak, postoji mali komadić svijeta u kojemu prvi travnja ima ponešto drukčije značenje – u Republici Užupis na taj je dan poželjno vjerovati u nemoguće, a klasičnih prvoaprilskih šala gotovo uopće nema. Prvoga travnja svake godine Užupis slavi samostalnost, a to je ujedno jedini dan u godini kada je moguće koristiti službenu državnu valutu te države. Doduše, samo za kupnju piva.

Prošlo je točno 19 godina i tjedan dana otkako je u Vilniusu ustanovljena Republika Užupis (u doslovnom prijevodu „republika s druge strane rijeke“), često uspoređivana s Montmartreom u Parizu ili samoproglašenim naseljem Freetown Christiania u Kopenhagenu. Moglo bi se Užupis usporediti i sa Skadarlijom u Beogradu. Sve usporedbe leže na istim temeljima – ta su mjesta centri umjetnosti gradova u kojima se nalaze. Poznata po promicanju kulture u svakom smislu i laissez-faire atmosferi, ova su područja (povijesno i društveno opravdano) autonomna – pa čak i kada je to potpuno neslužbeno, kao što je slučaj u Beogradu, njihova samostalnost prepoznaje se u duhu samog prostora te izgledu ulica, zgrada i balkona.

U Litvi umjetnost slavi svoju autonomiju prvoga travnja, što ga čini najozbiljnijim danom u godini – tada je unutar samostalne Republike Užupis dopušteno korisititi službenu valutu za kupovinu piva, a svakom inozemnom posjetiocu u putovnicu se na granici udara državni pečat. Užupis, nekadašnja židovska četvrt, nakon Drugog svjetskog rata postaje napušten dio starog grada, gdje se skupljaju najniži slojevi stanovništva. Urušene kuće naseljavaju prostitutke, kriminalci i beskućnici, što rezultira nezainteresiranošću većine stanovništva za život s druge strane rijeke Vilnije. Međutim, 90-ih godina raste potražnja za jeftinim stanovima, pa Užupis – najpovoljniju lokaciju – mahom naseljavaju umjetnici. Godine 1997. četvrt proglašavaju samostalnom državom s vlastitim ustavom, upravom, zastavom, valutom i vojskom. Osim toga, stanovnici se imenuju novom vrstom ljudi, tzv. „homo artisticus“, suprotno dotadašnjim „homo sovieticus“ ili „homo capitalisticus“. Na manje od jednog kilometra kvadratnog i danas živi oko 1000 umjetnika, pa oni čine sedminu ukupnog stanovništva Užupisa. Ipak, za sve vrijede isti zakoni, koji su prevedeni na hrvatski ovdje preneseni u cijelosti.

Ustav Republike Užupis

1. Svatko ima pravo na život pored rijeke Vilnije, i rijeka Vilnia ima pravo teći pored svakoga.
2. Svatko ima pravo na toplu vodu, grijanje zimi i krov nad glavom.
3. Svatko ima pravo na smrt, no ono nije obavezno.
4. Svatko ima pravo na pogrešku.
5. Svatko ima pravo na jedinstvenost.
6. Svatko ima pravo voljeti.
7. Svatko ima pravo ne biti voljen, no ono nije obavezno.
8. Svatko ima pravo na neprepoznatljivost i anonimnost.
9. Svatko ima pravo na lijenost.
10. Svatko ima pravo voljeti mačku i brinuti se o istoj.
11. Svatko ima pravo brinuti se o psu dok jedno od to dvoje ne umre.
12. Pas ima pravo biti pas.
13. Mačka nije obavezna voljeti svoga vlasnika, ali mora pomoći kada je to potrebno.
14. Ponekad svatko ima pravo ne biti svjestan svojih dužnosti.
15. Svatko ima pravo na sumnju, no ono nije obavezno.
16. Svatko ima pravo biti sretan.
17. Svatko ima pravo biti nesretan.
18. Svatko ima pravo na šutnju.
19. Svatko ima pravo na vjeru.
20. Nitko nema pravo na nasilje.
21. Svatko ima pravo cijeniti vlastitu nevažnost.
22. Nitko nema pravo na utvrđivanje vječnosti.
23. Svatko ima pravo razumjeti.
24. Svatko ima pravo ništa ne razumjeti.
25. Svatko ima pravo na svaku nacionalnost.
26. Svatko ima pravo proslaviti ili ne proslaviti rođendan.
27. Svatko treba upamtiti svoje ime.
28. Svakome je dopušteno da dijeli s drugima što posjeduje.
29. Nikome nije dopušteno da dijeli s drugima što ne posjeduje.
30. Svatko ima pravo imati braću, sestre i roditelje.
31. Svatko ima pravo na samostalnost.
32. Svatko je odgovoran za vlastitu slobodu.
33. Svatko ima pravo na plakanje.
34. Svatko ima pravo biti neshvaćen.
35. Nitko nema pravo kriviti drugoga.
36. Svatko ima pravo na individualnost.
37. Svatko ima pravo ne imati prava.
38. Svatko ima pravo ne imati straha.
39. Nemoj pobijediti.
40. Nemoj uzvratiti udarac.
41. Nemoj se predati.

Po prelasku mosta i ulasku u Republiku Užupis nestaju šoping centri, kafići s pristupom Wi-Fi-ju, poslovni prostori i službene zgrade državnih i gradskih tijela. Prozori zgrada u Užupisu otkrivaju samo dijelove atelijera i dnevnih boravaka bez televizora. Što se tiče bontona, svima se preporuča da se što češće smiju tijekom posjeta, ako ni zbog čega drugog, onda iz poštovanja prema lokalnom stanovništvu i njihovim kulturnim običajima. No, često se smijati u prostoru ove četvrti lakše je nego što se čini. Osmijeh na lice izaziva sama mogućnost da će se jednoga dana ponoviti iznenađenje u obliku fontane iz koje izlazi besplatno pivo nasred glavnog trga, kao što je to bilo 1. travnja prije nekoliko godina. Moguće je da vas nasmije i netko od stanovnika, vjerojatno poznati gospodin boemskog izgleda u kasnim 60-ima koji, dok ispija (tko zna koje po redu) pivo na terasi Užupija, pjevuši lokalne melodije i ne gubi niti jednu priliku za razgovor sa strancima. Umjetnost izložena u prostoru starog grada Vilniusa također nudi zabavu. Skulptura Isusa Krista s ruksakom na leđima, simbolično nazvana „Jesus the Backpacker“ poručuje da je Isus bio prvi svjetski putnik, a na nekoliko metara udaljenosti od nje stoji gotovo dvometarska skulptura penisa. Ako vam niti to ne razvuče usta u osmijeh, moguće je prošetati do ulice Paupio, gdje se nalaze 23 kopije gore navedenog ustava na 23 različita jezika.