Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Retropetak: ‘Citizen Kane’ rock filmova (”Stop Making Sense”, J. Demme)

08.04.2016. Stjepan ĆulapFoto: aurgasmitron.tumblr.com

Prosinac je 1983. godine. Američka grupa Talking Heads upravo promovira svoj peti studijski album naziva Speaking in Tongues.  Vrhunac vlastite kreativnosti odlučili su zabilježiti i na filmski zapis prilikom trodnevne svirke u holivudskom kazalištu Pantages. Nismo htjeli nikakva sranja, klišeje ni krupne planove prstiju dok izvode solo na gitari. Htjeli smo kameru koja oklijeva kako biste se upoznali s glazbenicima, riječi su bubnjara Chrisa Frantza koje su ih spojile s tada 39-godišnjim redateljem i njihovim dugogodišnjim obožavateljem – Jonathanom Demmeom.

Prvi na pozornicu dolazi David Byrne, koji sa sobom nosi kazetofon i akustičnu gitaru. Pjesma je Psycho Killer, a Byrne pjevajući Je me lance vers la gloire (Headlong I go towards the glory) nakratko postaje štrkljavi visoki prorok. Plodonosna se vizija pokazala istinitom: Talking Headsi, bend koji u cijelom kompletu nije snimio ništa novo već 25 godina, i dalje su nepresušan glazbeni izvor, a Jonathan Demme devet godina kasnije dobiva Oscara za najboljeg redatelja.

Foto: aurgasmitron.tumblr.com

Foto: aurgasmitron.tumblr.com

Glazbeni je izričaj Headsa oduvijek bio popraćen širokim glazbenim spektrom – od ranijeg utjecaja punka i art rocka do kasnijih skladbi koje mirišu na world music, elektroniku i funk. Ta je fuzija suptilno iskazana i na filmu pojavljivanjem po jednog glazbenika u svakoj sljedećoj pjesmi. Nakon preplašenih Byrneovih trzaja na audio efekt pucanja iz strojnice, akta koji je američka filmska kritičarka Stephanie Zacharek usporedila  s onima Jean-Paula Belmonda u filmu Breathless ( ..a hero surprised to violence that he’d thought he was prepared for), na pjesmi Heaven pridružuju mu se basistica Tina Weymouth. Krug benda zatvaraju spomenuti bubnjar Chris Frantz te klavijaturist i gitarist Jerry Harrison. Razlog zbog kojeg svi moraju biti spomenuti jest magična harmonija glazbe i plesa koju upotpunjuju prateće vokalistice te trio na klavijaturama, perkusijama i gitari.

Svaki član benda zaigrano pridonosi slaganju filmsko-glazbenog mozaika, bilo da je riječ o božanskoj plesnoj koreografiji pratećih vokalistica ili prekrasnoj flegmatičnoj heroini Tini Weymouth, čiji scenski nastup dostiže maksimum obradom pjesme Genius of Love Tom Tom Cluba (benda bračnog para WeymouthFrantz). Ipak, ljepilo koje spaja sve njihove vrijednosti i oblikuje ih u koordiniranu igru jest David Byrne. Demme je jednom prilikom izjavio da je Byrne imao već složeni film u glavi daleko prije no što ga je on snimio. Ono što je Byrne pokazao, od uvodne Psycho Killer do posljednje Crosseyed and Painless, sasvim se sigurno može pozicionirati u sam vrh scenskih izvedbi u povijesti glazbenih dokumentaraca. Njegov energičan performans, s epicentrom u pjesmi Girlfriend is Better, konstantno skakuće na prstima po ponoru između nirvane i groteske. Tada Byrne izlazi na pozornicu s nekoliko brojeva većim sivim odijelom; idejom koju je dobio na turneji po japanskim kazalištima. Nakon tog se rodila sad već kultna sekvenca plesne lektire: čovjek smanjene glave se vijuga u prevelikom odijelu i u ekstazi izriče frazu –  STOP MAKING SENSE.

Foto: ybiy.tumblr.com

Foto: ybiy.tumblr.com

Iznimno bogat narativni ton i kinematski potencijal njihovih nastupa prepoznao je upravo Jonathan Demme rane 1983. godine, kada je prisustvovao koncertu u Los Angelesu. Demme je nedugo zatim kontaktirao Byrnea i stvorena je homogena suradnja u kojoj je svaka strana istim žarom utkala svoje estetske ideje pri kreiranju avangardnog rock teatra. Za dinamiku i koheziju benda je bio zaslužan Byrne, dok je Demme u njihovom nastupu vidio nešto što je rijetko koji redatelj tada mogao.

Njegov anti-MTV pristup obilježila je mirna, ali i znatiželjna kamera te prirodna upotreba svjetla koja je stvorila savršenu međuigru sa sjenom. Također je smatrao nepotrebnim koristiti brojne rezove koji se inače mogu vidjeti na snimljenim koncertima, pa su na taj način vremenski duži kadrovi publike vidljivi samo na početku i na kraju filma. Filmska publika tako postaje jednaka koncertnoj – dobiva najbolja mjesta, gleda direktno u bend i ima priliku iskusiti koncert u svom njegovom dramatično sofisticiranom bogatstvu. Potvrda toga su brojne projekcije na kojima su, prema Byrneovim riječima, ljudi plesali između sjedala.

Foto: bobbythewhale.tumblr.com

Foto: bobbythewhale.tumblr.com

Sizifov je posao prenijeti strast s kojom radiš glazbu na filmsku kameru, no lakoća kojom su to izveli Demme i Talking Headsi je zavidna. Iako je ovo prvi film u potpunosti sniman digitalnom audio tehnikom, Stop Making Sense je nalik intimnom analognom druženju na kojem vam je najdraža osoba izrekla najdublje tajne zbog koje ćete je nastaviti cijeniti do kraja života. Headsi su u pravu. Nekad treba ostaviti razum po strani i jednostavno – zaplesati.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari