Istaknuto
19.07.2018.

Tri autorska projekta, jedna opera, jedan mjuzikl, praizvedba jednog suvremenog hrvatskog teksta i uprizorenje jednog klasičnog naslova - to su najbolje predstave u sezoni 2017./18. koje se izdvajaju po svojoj kvaliteti, originalnosti, izvrsnoj režiji i glumačkim ostvarenjima.

18.07.2018.

Prošle godine počeli smo praksu filmova i albuma starih deset godina, tako i ove nastavljamo s filmskim naslovima, ovaj put iz 2008. godine.

Film

Retropetak- Faster, Pussycat! Kill! Kill!: Od nepoznanice do kulta

27.03.2015. Inja Drače
Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Faster, Pussycat! Kill! Kill! je snimljen prije pet desetljeća pod redateljskom palicom Russa Meyera, jednog od vodećih predstavnika exploitation žanra. Da budemo precizniji, Meyer se posvetio podtipu koji se naziva sexploitation i svojim filmovima stekao svjetsku slavu. Sexploitation filmovi se povezuju sa šezdesetim godinama prošlog stoljeća, a naslov duguju mnoštvu scena koje aludiraju na seks i golotinju. Prikazivali su se u takozvanim grindhouse teatrima koja su prethodila kinima za odrasle. Od redatelja kasnije generacije, Grindhouse se veže uz Quentina Tarantina i Roberta Rodrigueza koji su svoje filmove Death Proof i Planet Terror povezali u zajednički projekt navedenog naslova. Nakon što je snimio Death Proof, koji po značajnom broju elemenata podsjeća na Faster, Pussycat!, Tarantino se planirao upustiti u snimanje remakea Pussycata, ali projekt nikada nije zaživio. U njegovoj su verziji trebale nastupiti Kim Kardashian, Eva Mendes i Britney Spears, a počelo se nagađati i o dodjeljivanju uloge porno glumici Teri Patrick. Bilo bi zanimljivo pogledati viziju ovog filma, koji je kroz godine postigao kultni status, očima kontroverznog redatelja.

Varla, Rosie i Billie

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Film otvara naracija „Welcome to violence“  upućujući gledatelja u novu vrstu nasilja koje se skriva u ženskom liku i obliku. Ovaj puta u tri go- go plesačice koje sportskim automobilima odlaze u pustinju i igraju adrenalinsku igru kukavice. U istoj stazi stazi Rosie (Haji) i Billie (Lori Williams) voze nasuprot Varli (Tura Satana). U trenutku prije sudara njih dvije skreću čime Varla demonstrira svoju nadmoć reetablirajući status vođe. Na mjesto stiže ljubavni par želeći testirati brzinu automobila. Ničim izazvana Varla ulazi u sukob s muškarcem i ubija ga vlastitim rukama. Nakon što djevojku onesvijeste, vode je sa sobom smišljajući alibi. Stigavši na benzinsku postaju, saznaju da obližnja obitelj ima novca, kojeg se divlja Varla pošto-poto želi dokopati.

Meyerov karakteristični esteticizam vidljiv je na svakom koraku. Glumice imaju velike grudi, obučene su u usku odjeću te zrače samopouzdanjem koje je izrazito vidljivo, pogotovo na Varli. Meyer je Turi Satani i Haji dao uloge nakon što ih je vidio kako plešu u go-go klubu. Iako se glumice nisu skinule do kraja, u dvjema scenama tuširanja možemo vidjeti leđa Satani i Williams, što je tada smatrano exploitationom. Meyerov specifični, ponekad neobični, humor i dijalog ga guraju u žanr. U sceni ručka, Billie pita sugovornika koji dio piletine želi pojesti „breast or thigh“ očito aludirajući na dijelove ženskog tijela. Pažljivo odabrani planovi snimanja pridonose na jednak način. Bliski kadrovi u kojima je centar pažnje na grudima te srednji planovi kojima je cilj obratiti pažnju na žensku stražnjicu. Koristeći donji rakurs pridaje snagu agresivnoj Varli u trenucima fizičke konfrontacije. Glazba ponekad zvuči kao da pripada crtiću, što se uklapa u niz paradoksalnih elemenata.

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Foto:Screenshot/Youtube.com/watch?v=-0AJXt-p11g

Po svom dolasku u kina, film nije dobro prošao. Kritičari su negativno ocijenili scenarij i glumu, a publika nije dolazila u kina. Međutim, put do slave je našao u osamdesetima. Kako piše Dean DeFino u svojoj knjizi posvećenoj ovome filmu, film je bilo gotovo nemoguće naći 1981. godine kad se pojavio na VHS-u. „Kopije su se morale naručiti direktno od Meyerove kompanije, RM Films International koja je imala samo jedan stroj za dupliciranje kazeta i telefon na koji se obično javljao Meyer. Za razliku od studijskih izdanja, Meyerovi filmovi nisu bili u rental supply katalozima, što je značilo da ih je imalo samo nekoliko videoteka. Svatko tko je htio kopiju, morao je znati nekoga tko je imao film ili iskopati ime i broj Meyerove kompanije te biti spreman platiti 80 dolara.“ (DeFino, 2014., str.30). I usprkos svemu tome, film je našao put do publike.

Meyer je dao filmu ime Faster, Pussycat! Kill! Kill! smatrajući da film ima sve, ako su mu sastojci brzina (faster), seks (pussycat) i nasilje (kill, kill). Do danas, film je postigao kultni status i postao jedan od najvažnijih predstavnika žanra.

(Visited 101 times, 1 visits today)

Komentari