Istaknuto
23.10.2017.

Oliver Frljić režirao je u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru klasičnu Euripidovu tragediju kao predstavu o društvu u kojem je žena građanin drugoga reda. "Medeja" je na ovogodišnjim Gavellinim večerima osvojila nagradu za najbolju predstavu i za najbolju žensku ulogu.

19.10.2017.

Večeras se u Francuskom paviljonu otvara izložba međunarodno priznate multimedijalne umjetnice OKO, povodom čega smo ukratko popričali s autoricom.

Film

Retropetak: Ismijavanje američke propagande (“Starship Troopers”, P. Verhoeven)

17.03.2017. Miro NikolićFoto: joshboonemovies.tumblr.com

Ako je suditi po prvim kritičarskim reakcijama nakon premijere najnovijeg filma Paula Verhoevena Elle, glasoviti se nizozemski redatelj vratio onome u čemu je oduvijek bio neprikosnoven: nasilju, (seksualnim) perverzijama  i  raskošnim stilizacijama.

U vrijeme svoje najveće slave, tamo negdje od Robocopa (1987) do Showgirls (1995), Verhoeven je velikim holivudskim studijima uspio podvaliti viziju suvremenog svijeta kakva se i očekuje od jednog ekscentričnog europskog intelektualca. Ovaj profesor fizike i matematike u rodnoj je Nizozemskoj filmsku karijeru gradio izuzetno gledanim, ali prilično opskurnim i seksualno provokativnim naslovima poput Užitka na turski način ( 1973) i Seksa na motoru ( 1980) dok je u Vojniku Nizozemske (1977)  i  Četvrtom čovjeku (1983)  iskazao i talent za ležerno i vješto pripovijedanje te građenje trilerske napetosti , ne odbacivši pritom koketiranje s motivima seksa i nasilja, kao ni težnju za efektom šoka.

Prelaskom u Hollywood sredinom osamdesetih, Verhoeven je nastavio sočno sljubljivati realističko-naturalistički režijski izričaj s pomalo šundovskim intonacijama  i dozom ekstravagancije.

Daleko radikalniji od onodobnih mu američkih kolega poput Jamesa Camerona ili Johna McTiernana, Verhoeven je u svojim prvim holivudskim ostvarenjima Robocop i Potpuno sjećanje (1990) pored inteligentne zabave uspio isporučiti  i subverzivnu satiru na račun američkog društva, tamošnje medijske scene, kulture i političke korektnosti.

Nakon što mu je kritika sasjekla pornografsku melodramu Showgirls koja je krahirala i na kino-blagajnama, uslijedio je povratak žanru koji ga je u Hollywoodu proslavio – distopijskom SF-u.

Snimljen 1997. godine, Starship Troopers ekranizacija je istoimenog romana Roberta A. Heinleina koji je kod nas preveden kao Zvjezdani jurišnici  i koji uživa status jednog od najvažnijih djela američkog SF-a uopće.

Kada se Starship Troopers  pojavio u kinima, poklonici Heinleinovih Zvjezdanih jurišnika rogoborili su zbog Verhoevenovog tobožnjeg banaliziranja ključne dimenzije romana, na što je sam redatelj izjavio kako Heinleinov dosadni desničarski pamflet ionako nije pročitao do kraja već je, zajedno sa scenaristom Edwardom Neumeierom, iz predloška preuzeo samo neke segmente.

Ipak, Verhoevenov film prilično vjerno slijedi osnovnu narativnu liniju romana. Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, a glavni je junak Johnny Rico (Casper Van Dien)  koji se, unatoč protivljenju roditelja, prijavljuje u mobilnu pješadijsku jedinicu nakon što se njegova djevojka Carmen (Denise Richards) priključi pilotima svemirske flote, dok njihov zajednički prijatelj Carl (Neil Patrick Harris ) svoje mjesto nalazi u obavještajnoj službi. Nakon što za vrijeme jedne od vježbi Johnnyjevom pogreškom strada regrut, on počinje razmišljati o odlasku iz vojske, ali u tom trenutku golemi kukci zaprijete čitavom čovječanstvu.

Foto: joshboonemovies.tumblr.com

Starship Troopers nakrcani su bravurozno režiranim scenama okršaja između ljudi i kukaca, ali i ništa manje impresivnim sekvencama masmedijskog kiča u kojima se s  TV-ekrana ore parole poput „Samo mrtav kukac je dobar kukac“.

Nekoliko godina nakon premijere, Starship Troopers pokazao se kao svojevrsno proročanstvo: američka medijsko-propagandna mašinerija počela je raditi punom parom nakon rušenja njujorških  tornjeva Blizanaca  11. rujna 2001. godine, neodoljivo podsjećajući upravo na propagandne spotove za regrutiranje vojnika za borbu protiv kukaca, a isto se može utvrditi i za iranske otvorene medijske pozive maloljetnicima da postanu vojnici koji će se boriti za Bashara al-Assada. Film je na neki način uspio predvidjeti i određena politička previranja novije američke povijesti, a Verhoevenov je ironični, gotovo sarkastični ton vidljiv iz odluke da za glavne likove odabere isključivo ljepuškaste, zgodne i uredno podšišane glumce iz tinejdžerskih sapunica Beverly Hills  i Melrose Place  koje je potom odjenuo u uniforme s izraženim nacističkim simbolima. Osim što time poručuje kako je američka vanjska politika u dobroj mjeri preslika nacističke Njemačke, Verhoeven naglašenim miješanjem eksploatacijskog kiča s ogoljenim naturalizmom zapravo kritizira cjelokupnu modernu zapadnu demokraciju i njezinu uvijenu ratnu propagandu, kao i nešto agresivniju huškačku retoriku.

Svjestan kako je medijska predstava uvod u svaki rat, Verhoeven se uopće ne pokušava baviti ideološkom kontroverzom takvog društvenog poretka niti mu je u bilo kojem trenutku stalo do snažne političke parabole, već  ga isključivo zanima sprdanje s totalitarnim društvima i ironiziranje američkog militarizma, odnosno američkih junačkih mitova.

Isto tako, prigovarati redatelju kako je iznevjerio duh romana na način da se nije posvetio nekoj od temeljnih vrlina istog – tematikom sazrijevanja, utjecajem društvenog uređenja na djelovanje pojedinca ili pitanjem odgovornosti –  zapravo je prilično promašeno. Istina je kako su neka od tih pitanja u filmu ostala tek naznačena, međutim Verhoevenovi su likovi namjerno plošni i bezlični, baš poput onih iz Beverly Hillsa, a nacistička ikonografija nije nimalo slučajno prenaglašena kako bi se dodatno ironizirala manipulativna dimenzija američkog imperijalizma. Sve to, kao i uvijek kod Verhoevena, zna graničiti s trivijalnošću i povremeno patiti od doslovnosti , ali zato nikada ne ostavlja štreberski dojam generičkog celuloidnog proizvoda.

Sve u svemu, od filma kakav je Starship Troopers ne treba očekivati višeslojnu metaforičnost. Paul Verhoeven ovdje nudi sve ono što je u više navrata nudio i ranije: nimalo suptilno umjetničko izražavanje u vidu bespoštedne satire i, s očitim užitkom režiranih, prizora sirovog nasilja, krvi, stradanja i različitih manifestacija ljudske izopačenosti  te veoma kompetentno izlaganje priče. Seksa ovoga puta gotovo da nema, ali treba napomenuti kako je u prvotnoj verziji scenarija postojala scena u kojoj divovski kukac brutalno siluje Denise Richards. Tko, dakle, ne bi volio ludog Nizozemca?

Komentari