Retropetak: Između moći stvaranja i uništenja (“Rope”, A. Hitchcock)
Alfred Hitchcock s pravom glasi za jednog od najvećih redatelja u povijesti filmske umjetnosti, a njegov je opus nezaobilazan i kultni dio gotovo svakog osvrta na povijest svjetske kinematografije. Hitchcockova strast za ekspresionističkim filmskim postupcima i teatralnošću te antimontažne tendencije čak su i u njegove najranije filmove ugradile tragove budućeg originalnog i prepoznatljivog stila koji mu je ostvario titulu redateljskog genija, a njegov je opus postao kultnim i reprezentativnim nositeljem klasičnog holivudskog stila.
Premda je uloga umjetnosti gledatelju dati dubok uvid u slojevitost ljudskosti u potrazi za vrijednostima koje životu daju smisao, Hitchcock je nerijetko isticao činjenicu da publici isključivo osigurava zabavu, što na prvi pogled djeluje gotovo nespojivo. Ipak, ne postoji ništa unutar ideje o zabavi što nužno isključuje značajnu perspektivu i široko filozofsko područje. Isto nam potvrđuje i Rope (1948.), izuzetno zanimljiva priča u kojoj se elementi bizarnosti isprepliću s vizualnim i verbalnim humorom.
Zločin kao intelektualna vježba
Rope žanrovski pokriva područje noir filma, kriminalističkog filma i psihološkog trilera, a snimljen je prema istoimenoj predstavi Patricka Hamiltona iz 1929. godine. S obzirom na činjenicu da se radi o filmskoj adaptaciji kazalište predstave, Hitchcock je svoju filmsku poetiku posvetio teatralnosti. Osim izvedbe glumca, kazališna su obilježja uočljiva i u prostornim i vremenskim odrednicama. Čitava se radnja odvija u jedinstvenom prostoru i u realnom vremenu. Naime, Hitchcock koristi vrlo duge kadrove kako bi postigao dojam one takea odnosno jednog kontinuiranog kadra.
Radnja prati dva mladića, Brandona Shawa (John Dall) i Phillipa Morgana (Farley Granger) koji komadom užeta zadave svog bivšeg školskog prijatelja Davida Kentleyja (Dick Hogan) isključivo s ciljem izvršenja ”savršenog ubojstva” koje će, prema njihovom planu, proći bez posljedica i ostati neotkriveno. Cilj je ovoga zločina isključivo intelektualna vježba te dokazivanje vlastite nadmoći nad žrtvom, ali i generalne superiornosti u koju su duboko uvjereni. Brandon, karizmatičan i manipulativan mladić, odluči situaciju učiniti uzbudljivijom odloživši tijelo pokojnog Davida u kovčeg na kojemu odluči poslužiti večeru na zabavi koju su planirali kasnije te večeri.
Ono što čitavu priču čini potpuno bizarnom i neukusnom jest činjenica da su na zabavi prisutni pripadnici Davidove obitelji te njegovi prijatelji koji čitavo vrijeme nestrpljivo iščekuju njegov dolazak. Bez obzira ove elemente, atmosfera filma ne može se definirati kao nelagodna. Naime, Hitchcock čitavu radnju prožima intelektualnim i oštrim humorom koji proizlazi iz oprečnih osobnosti počinitelja, dakle, dok Brandon svojim opuštenim šarmom manipulira situacijom, Phillip čitavo vrijeme pokazuje znakove krivnje i tjeskobe.
Ubojstvo kao umjetnost i povlastica nekolicine
Premda dvojica mladića ubojstvo počine na samom početku filma, radnja do samoga kraja ostaje napeta i dinamična budući da otkrivanje njihovog zločina ostaje neizvjesno. Bez obzira na činjenicu da su u središtu radnje, s pravom možemo zaključiti da identifikacija s počiniteljima izostaje, barem na razini zločina i neukusnog poigravanja s obitelji i poznanicima žrtve. Ipak, na razini osobnosti postoji kompleksnost i slojevitost iznesena preciznom psihološkom analizom likova. Ono što, s ciljem opravdavanja osjećaja krivnje, Phillip naziva ljudskošću Brandon povezuje sa slabošću. Ovaj se moment, prožet raspravom o moralnosti i opravdavanju ovakvog zločina, provlači kroz razgovor na zabavi, a svoj vrhunac doživljava u trenutku kada se rasprava potpuno usmjeri na temu ubojstva.
Njihov bivši učitelj i jedan od gostiju, Rupert Cadell (James Stewart), u razgovoru ističe temelje Nietzscheove teorije o nadčovjeku (Übermensch) te De Quinceyjeve teorije o umjetnosti ubojstva. Upravo su to ideje koje su u razgovorima upijala dvojica počinitelja te kojima su opravdavali svoj čin nazivajući ga vlastitom povlasticom. Mladići se ovim činom neopravdano stavljaju u ulogu boga što je Hitchcock jednom prilikom nazvao motivacijom i modelom za filmsku umjetnost, budući da nas onaj u ulozi boga odlučuje poštedjeti dosade i beznačajne prirode života bez sumnje.
Osim dijalozima i interakcijom likova, napetost i sumnja ostvarene su i filmskim postupcima, posebice poigravanjem s kamerom, a potom i razorene u trenutku kada Rupert Cadell otkrije počinjeni zločin. Premda uvjereni u to da zakoni morala većine ne vrijede za one poput njih, za one nadmoćne, počinitelji pokazuju znakove slabosti. Naime, čak i Brandon koji nastoji svojim ponašanjem sam sebi dokazati vlastiti briljantan i genijalan um naposljetku snosi posljedice nepažnje i nepromišljenosti te pretjeranog uzbuđenja koje ga na kraju odvode u propast.
Ova kontroverzna priča prepuna ironije i verbalnog, ali i vizualnog humora te bizarnih i šokantnih elemenata reprezentativan je pokazatelj Hitchcockova redateljskog genija i filmske poetike koja spaja izuzetnu umjetničku vrijednost s vječno zanimljivim i zabavnim sadržajem.
